Lole iz komšilukaNaslovna vijestO kulturiO ljudimaO životu

Ovaj grad je kuća moje duše

Kasnim. Kasnim. Užasno kasnim. I tako već evo sedam dana.

Kasnim sa kolumnom jer nisam ponijela laptop sa sobom. A, nisam ga ponijela sa sobom na mjesto gdje sve svakako kasni ako sebe uzmeš kao referencu za vrijeme i planiranje.

Nejra Latić Hulusić

Istanbul. Grad kojeg boli briga što ti nešto kasniš. Grad koji ne podnosi egocentrizam. To je grad koji ne navija sat po tebi, nego po svom nekom ludom bioritmu starom preko 2000 godina.

Ako se opireš tom njegovom bioritmu i pokušaš se nametnuti kao važniji od ostalih insana u mravinjaku, ovaj grad te samo pljune iz sistema i ostavi da plačeš nad propuštenim brodom.

 

Istanbul je grad kojim teče najrazličitiji 18 miliona sudbina i ništa neće stati da bi se ti jedna osjećala posebno. Grad u kojem je sve što misliš da je bitno nevažno. U Istanbulu ili tečeš sa njim ili ispere na jednu od obala. Ovaj grad ne podnosi sebičnost, umišljenost i stav da možeš kontrolirati bilo šta ili koga osim sebe samoga.

Istanbul je život.

Život ili živiš i uživaš i prihvatiš ono što ti donosi ili sjediš, plačeš, snebivaš se i privlačiš pažnju koju ti na silu niko neće dati.

Ako prihvatiš Istanbul na samom početku nećeš kasniti. Shvatiš da jedino možeš otkinuti od svog sna koji sat da bi stigao igdje na vrijeme. Istanbul ne spava i ne čeka tebe da se probudiš. Kao ni život. Kada prelaziš ulicu, radi to kao i svi ostali. Semafori u ovom gradu služe više kao ukras i koristi se samo u nebitnim ulicama. Budeš li se pravio pametan i dok sav narod prelazi na crveno jer ima više pješaka nego automobila u tom trenutku na raskrsnici, nećeš je ni preći.

Oni koji teku u skladu sa Stambolom već su našli mjesta u tramvaju, a ti koji misliš da si bolji i pametniji od njih, civiliziraniji i napredniji možeš samo šištati od huje čekajući neko zeleno svjetlo da ti neko upali. Život. Hvataj priliku kad je je imaš, ne čekaj da ti se popale zelena svjetla i ne misli da će ti ga neko upaliti i zagarantirati siguran prelazak ulice.

  

Kad smo kod hvatanja prilika koje ti se ukažu, moja rodica koja živi u Istanbulu već neko vrijeme, a čiju sam gostoljubivost bezobrazno iskoristila tražeći jedan dan tri sata kafanu sa pogledom koji sam ja namaštala, mi je dala najbolji savjet za ovaj grad:

«Tri stvari ovdje radiš kad god možeš, a to je jedi čim ti se ukaže prilika, popij kafu kad god možeš i odi u toalet gdje god možeš jer nikada ne znaš kad ćeš imati sljedeću priliku.»

Shvatiš to i sama nakon što umjesto za trideset minuta koje si planirala za pet sati dođeš kući, bez kafe, gladan i mjehurom koji će ti svaki trenutak otkazati poslušnost. I ta tri savjeta treba isprintati na zid sebi. Ne radi Istanbula, nego su to tri najbolja savjeta koja ti neko može dati za život.

Uzmi sad što može, jer nikad ti niko nije obećao da će te nešto čekati onda kad si ti to sebi isplanirao. Zemlja se okreće oko Sunca, ono oko centra galaksije, galaksija se mora isto oko nečega… Ništa se na ovom svijetu ne mota oko tebe, tvoje kafe, propuštene prilike, bioritma, želja i planova. Tvoje je samo da znaš kuda ideš i uskočiš na autobus koji vozi tamo.

Da bi sjeo u gradski autobus, dovoljno je da mahneš rukom vozaču i on staje. Bilo kada, bilo gdje, bilo kome i bilo koji vozač. Samo upadaj. Niko mu neće zasvirati iza, nikada ti neće pobjeći ispred nosa i uvijek će ti otvoriti vrata. Za razliku od ovih domaćih vozača za koje mi se nekada čini da žive da ti zalupe vrata pred nosom nakon što ti je duša kroz njega izašla trčeći za popularnom «komercijalom».

U tom trenutku se taj vozač osjeća vladarom tvoje subine. On je taj koji je presudio da narednih deset minuta čekaš na stanici umjesto da dođeš na odredište. Carigradski vozači javnog prevoza znaju da su kotači koji pokreću ogromni mehanizam i da je njihova svrha da prevoze ljude sa mjesta na mjesto, a ne da voze autobus od stanice do stanice. On je svoju svrhu ispunio tek ako ti je stao, a ne ako je autobus se čekirao na stanicu.

U ovom gradu u kojem se ništa ne vrti oko jednog čovjeka, ipak sve staje radi samo jednog insana.

U životu i u Istanbulu si sam i napušten samo ako odlučiš sam da je tako. U svakom trenutku, ako ti tako hoćeš da vidiš ti se smiješi deset ljudi koji bi rado progovorili koju dok se voze.  Možeš odlučiti da li da sat u vožnji potrošiš na nekoga ili u samoći. Najljepše od svega je što se svi razumiju do detalja, a niko ne priča ničiji jezik kako Bog zapovijeda. U Istanbulu se živ ispričaš na ljudskom. Istanbul je grad koji je naučio šta je kula Babilonska i zato se tamo govori tečni ljudski jezik.

Istanbul je kuća moje duše. Samo tamo je pustim da, kod kuće, ona baulja sa ostalim dušama. Prepustim se tom mravinjaku koji  teče i nosi me, a ne pokušavam usmjeravati sve prema svojim bolesnim opsesivno-komulsivnim standardima.

Istanbul je život. Ako mu se opireš slomiće te. Ako mu se pustiš odvešće te tačno na vrijeme gdje trebaš biti. Tako te odvede na mjesto odakle gledaš kako se ogromni puni crveni mjesec, baš kao da je lažna kulisa iz pozorišta diže sa Istoka.

Aida i ja repetiramo sve kamere da ga slikamo ali u tom trenutku tri mobilna telefona i jedan fotografski aprat ostanu bez baterije. Istanbul je život. Ono najljepše od njega nikada ne uslikaš. Ono najljepše ne možeš ni podijeliti sa svima. To je u tom trenutku poklonjeno samo nama dvjema.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije