Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Vedrana Rudan: “Posvetiš život djetetu, a ono tebi jedva jedan dan”

Vedrana Rudan otvoreno pokrenula temu nezahvalnosti djece i odnosa prema roditeljima.

Ja sam mislila da se to samo meni dešava. Imam dijete. Dijete ima dijete.

Muž i ja bismo nekad htjeli pokraj sebe imati dijete svoga djeteta.

Redakcija

pozitivanstav.com/ Vedrana Rudan

Ne pod svaku cijenu jer se dijete moga djeteta koje više nije malo dijete ponaša kao dijete. Vi koji nemate dijete ni od djeteta dijete ne znate o čemu govorim.

Pa ću vam objasniti iako vas ova tema ne zanima. Blago vama. Mi, muž i ja, zato jer smo stari, ne razumijemo generaciju moga djeteta. Ta generacija svojim roditeljima iz dana u dan ponavlja samo jednu rečenicu, ne miješajte se u naše živote, ponekad još osobnije NE MIJEŠAJ SE U MOJ ŽIVOT!

Što to znači, pitala sam. Odgovor je vrlo jednostavan. Moje dijete i partner moga djeteta i njihovo zajedničko dijete imaju pravo na neuznemiravanje u nedoba, ni jedno doba nije pravo doba za nazivanje, pravo da od tebe traže usluge širokoga spektra u svako doba.

Nakon što si im tijekom četrdeset godina dao dušu i tijelo, da si “uvijek mislila na sebe i da si sebi uvijek bila i prva i zadnja”. Kad to čuješ od svoga djeteta od tebe se očekuje da šutiš, da se smiješiš, ne zlobno. Ne miješaj se u moj život! Najzad sam shvatila što to znači i koga ja u životu imam.

Nemam dijete, imam partnera. On se na mene ne dere, on od mene ne traži da mu se ne miješam u život, on ne podivlja kad ga nazovem, on mi nikad u slušalicu ne zareži, u gužvi sam, imaš minutu da mi kažeš što te muči. A mene baš ništa nije mučilo. Samo sam htjela čuti glas svoga djeteta.

Djeteta koga sam nekad jako voljela i koga iz dana u dan volim sve manje. Ne osjećam se krivom zbog toga i ne, neće mi moje dijete nabijati osjećaj krivice za sve svoje promašaje. E pa, ne trebaš mi, pelene još ne nosim, trebao mi je tvoj glas, tvoj osmijeh, trebalo mi je tvoje dijete.

Dijete koje neće japankama gađati ekran televizora, koje neće doručkovati u podne, koje neće pljuvati ručak i gledati crtiće tako da se ori čitava kuća. Ne, ne osjećam se krivom što mi sve manje treba i moje dijete i dijete moga djeteta. Ima života i bez djece i bez unuka. Ima ga!

I treba uživati u njemu. Što fali pogledu na bugenviliju, šetnji uz more sa muškarcem svog života, grickanju girica u konobi na rivi, čitanju knjiga, grljenju muževljeva vrata? Što nedostaje životu bez djeteta i djeteta tvoga djeteta? O, kako mogu uživati bez dernjave, vječne analize mojih grešaka koje činim od stoljeća sedmog, govorenja kako “mi” ne razumijemo “njih” jer smo “mi” živjeli u sistemu u kome “nas” nije ubijalo radom.

“Mi” smo radili od sedam do tri i onda bili beskrajno slobodni i bez stresa. Ha, ha. Neki od nas, ne mali broj, smo i u onom sistemu radili dva posla da bismo mogli vraćati kredite, neki od nas i danas rade od sedam ujutro do devet uvečer svaki dan u tjednu iako je nekima od nas šezdeset i neka za vratom. Ne miješaj se u moj život!

Treba to poštovati i očekivati da se tvoje dijete ne miješa u tvoj život. Nikad pa ni tad. A kad dođe vrijeme za ulazak u pelene, govorim o sebi, osigurala sam deset tisuća švicarskih franaka kojima ću platiti eutanaziju u Švicarskoj. Sve je bolje nego u smrtnom času iznad sebe vidjeti lice bića koje ne želi da mu se miješaš u život.

Preuzeto: Posvetiš život djetetu a ono tebi jedva jedan dan

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije