Ponekad ljubav izgleda baš ovako
Ljubav ti je kao zvijezde na nebu, pahulje, dlanovi rasuti širom svijeta, kao plodovi utrobe školjke bisernice – nikada nećeš naći dvije iste.
Ne znam zašto se trudiš, jer zaludan je posao misliti o ljubavi kao o nečemu što znaš. To što ti znaš, to je tvoje poznanstvo.
Jer ne znaš ti, ti koji vjeruješ da je svaka ljubav kao jaje jajetu, kao preslikač Fride Kalo za još jednu pamučnu bijelu majicu, ne, ne znaš ti koliko ona može da ima različitih lica, i naličja, koliko slojeva i neslućenih dubina i visina.
Zato, ne mjeri je svojim aršinima, svojim zarđalim mjeračima, svojim dahom, damarima, onim rijetkim ili malo češćim preskocima srca, pa i ugušenjima raznim.
Ljubav ti nekad ima kvrgave ruke. Ponekad je to nečiji duboki podočnjak, crn, taman, upozoravajući. Zna ti ljubav biti i krivonogo stvorenje i ono koje ima loš dah ili ne baš tako bujnu kosu. Vjeruješ li u to?!
Ima ti ljubav običaj biti i naoko isprazna, dosadna, nemaštovita, a zapravo tamo negdje, pod svojim skutima, čuva najnježnije riječi, natopliji šapat i najuvjerljivije „Sve će biti u redu“. Zna biti i kao otpalo dugme s kaputa, koje nosiš u džepu. Ili, možda, udubljen trosjed od nekakvih nježnosti.
Ima ti ljubav često i rupu na cipeli i rupu u zubu. Jer i rupe su za voljenje. Zna, lopuža, biti nepredvidiva, pa ti iskoči kad se najmanje nadaš, a umije to vrlo dobro da radi čak i kad pomisliš da su joj noge toliko klecave da ni poskočiti više ne može. A onda ti srce prodrma toliko jako da se posramiš svoje mudrolije kako je isuviše stara i umorna.
Ljubav ti ne samo što zna, već što i može biti izokvirena, pa se i sam zapitaš u koji ram sad staje. A baš ti je ona takva da staje zapravo u svaki, jer njoj okviri i ramovi nisu potrebni; ona je sama po sebi i sama za sebe umjetnost. Al ne shvataju umjetninu svi ni podjednako ni dovoljno, zar ne?!
Nekad ti je ljubav kao, recimo, treća krivina na nekom putu. Ili pogled koji završava baš na tom drvetu. Pa iako sad može da se učini kao da joj tako postoje granice, to ni najmanje nije tačno – jer i krivinu i drvo možeš da gledaš iz nebrojeno mnogo uglova.
Imaće običaj da ti kažu šta je ljubav i kakva ona treba da bude. Ne samo da će imati običaj, već će i istrajavti u tom svom ubjeđenju da se nisi, može biti, uklopio. Kao da si ti tijesto za modlu novogodišnjeg kolačića. I kao da svaka ljubav ima baš taj oblik, ukrasnog drvceta ili drvenog konjića koji očas posla može zanesen da se premetne na glavu.
Htjeće oni tebi da dokuče da to što ti se uselilo u srce i nije neki važan stanar. Da je, rećiće ti, traljav i lijen, da ne plaća račune, da s njim posla čista nisu. A ne znaju, na njihovu, i samo njihovu, golemu tugu, da je stim nekim uslakom zaćarlijao najmekši lahor i da je taj povjetarac unio svježinu kakve odavno u njihovim zaključanim škrinjama od srca i života nema.
Al’ ljubav ti ponekad ima kvrgave ruke. I udubljenje u federima. I napukli ram na slici. I svašta nešto. Samo nemoj da te ubijede kako sve to ljubav nije.
Ponekad je recimo, kao, prozor. Tek uglavljen, a okolo neka masa o kojoj pojma nemaš. Vidiš samo i znaš da odatle dopire svjetlost i da si se lijepo uklopio u nju. Baš ti takav izokviren.
Znaš, ponekad će htjeti da te ubijede da ti zapravo o ljubavi pojma nemaš. A ne znaju koliko su zapravo sami bez nje. I zato će željeti da ti je poture kao nešto neprimjereno, a ne znaju koliko ona nježnosti ima. I koliko svjetla kroz neke prozore ući može.
Često će ti reći da ne treba tako, jer su i sami zaboravili kako je to. I da u stvari ne treba nikako, jer u tome ona i jeste drugačija od svih i drugačija za sve – nema tu trebanja. Ljubav ti ne može biti ugušenje, već samo ptica koja ne poznaje kavez.
Jer, ljubav ti često ima rupu na cipeli i rupu u zubu. Često ima i rupu na srcu. I zna mnogo dobro da je pravi. Al’ svako je srce drugačije, pa je i svaka srcasta rupa samo svoja. Jer i rupe su za voljenje, a i kroz onu na srcu teče život.
Znaš, ponekad će poželjeti da te ubijede da ti o ljubavi pojma nemaš. I da te oni vole, pa to sve tako rade. Ali…
Ljubav je ponekad pogled na nečije krvgave ruke. I nečiji isprekidan dah. I rupa u životu, bog zna kakva. Često napunjena željama, ponekad strahovima, nerijetko izmaštana. Uvijek drugačija.
Sve te nesavršenosti su savršene u svojoj različitosti. Ni svaki prozor nije isti. Ni svjetlost koja kroz njih dopire. Nekoga će zaslijepiti, nekome prija za reumu. Nekome je mrak. A neki je i ne vide.
Ljubav stvarno zna svašta da bude. I svakako da izgleda. I ne izgleda. I napravi od svega čuda svakojaka.
Al samo kad je ljubav. Esencija. Svoja. Samo svoja. Jer, nikada nećeš naći dvije iste.
