Svi žele da budu srećni: knjige o samopomoći su prepune savjeta o tome kako da se prestanemo brinuti, kako da budemo što srećniji, kako da uklonimo negativne misli; šefovi žele da vide nasmijani entuzijazam na radnom mjestu; a jedini ispravan odgovor na vječno pitanje „kako si?“ postaje ushićeno „sjajno!“.
Olivia Goldhill / Quartz
Međutim, Svend Brinkmann, profesor psihologije na danskom Univerzitetu Aalborg, tvrdi da ova kultura pozitivnosti itekako ima i svoju mračnu stranu.
Sreća prosto nije primjerena reakcija na veliki broj životnih situacija, kaže Brinkmann, čiji je popularna knjiga objavljena na danskom „Čvrsto stajati: Odoljevanje pomami za samopomoći“ nedavno doživjela i svoj engleski prevod. Što je još gore, glumljenje ovakvog stanja nas može emotivno onesposobiti.
„Vjerujem da naše misli i osjećanja treba da budu u skladu sa svijetom. Kada se dogodi nešto loše, trebalo bi da je u redu a imamo negativne misli i osjećanja jer tako razumijevamo svijet.“
„Život je s vremena na vrijeme divan, ali takođe umije biti i tragičan. Ljudi koji su nam blisku umiru, gubimo ih, a kako smo navikli da nam je dozvoljeno samo da imamo pozitivne misli, kada se nešto ovakvo desi lupi nas još jače. A definitivno se hoće desiti.“
Naravno da je u redu da postoje ljudi koji su prirodno veseli ili koji s vremena na vrijeme vole zaviriti u knjigu samopomoći. Problem nastaje kada sreća postane zahtjev. Na radnom mjestu, na primjer, ocjene rada se prečesto uporno fokusiraju na pozitivan rast a ne realne poteškoće, pri čemu prikaz opšteg stanja sreće postane „gotovo diktatorski“. Brinkmann čak dovodi ovo insistiranje na sreći zaposlenih sa „kontrolom misli“.
U Sjedinjenim državama kompanija T-Mobile je zbog svojih zahtjeva da zaposleni budu stalno srećni u maju 2016. godine postala predmet zvanične presude u vezi sa radnim mjestom, gdje je Nacionalna komisija za reviziju rada odlučila da poslodavci nemaju pravo od radnika zahtijevati neprestanu sreću. Međutim, i dalje mnoge kompanije troše basnoslovna sredstva kako bi se potrudili da njihovi radnici budu srećni, ali tu se ne radi ni o kakvom altruizmu.
„Kada ste okruženi ljudima i radite u timovima, ovakve karakterne osobine postaju prilično značajne. Zato ih toliko naglašavamo, jer želimo da iskorištavamo ljude i njihove emotivne živote“, tvrdi Brinkmann. „Mislim da je to negativna strana pozitivnosti. U tom sistemu naša osjećanja postaju roba kao i svaka druga zbog čega se prilično ako udaljavamo od njih.“
Obavezna sreća nije samo problem radnog mjesta. Iako u potpunosti ima smisla samo ritualno odgovoriti „dobro, hvala“ kada vas neko u prolazu pita kako ste, postoji rizik da naše pozitivne javne persone sve više dominiraju u društvu. Iako duhovita, živahna atmosfera jeste ugodna, ljubazna pozitivnost nas ne bi trebala sprječavati da razgovaramo o traumama i krizama sa bliskim prijateljima.
Naravno, neraskidivo povezano sa srećom je pomama za samopomoći. Knjige koje uče ljude kako da pronađu sreću mogu podsticati štetno viđenje osjećanja. Ideja koja se krije iza tih poruka je da svako ima tu sposobnost da samog sebe učini srećnim, što bi dalje značilo da su nesrećni ljudi sami krivi za svoje nevolje.
Konačno, negativne emocije su važan dio zdravog načina na koji shvatamo svijet i funkcionišemo u njemu. Osjećaj krivice i stida su ključne za našu moralnost. Bijes jeste ispravna reakcija na nepravdu. Tuga nam pomaže da se nosimo sa tragedijom. A sreća je, naravno, takođe divna. Samo ne neprestano.
Vjerujem da svako "zato" ima svoje "ali". Smijem se i tražim svoj zen.
