Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

„Moj biološki otac me je zlostavljao prvih 18 godina mog života“: žrtve incesta progovaraju

Nedavno sam putem mejla intervjuisala druge žrtve incesta – ljude koje je seksualno napastvovao član porodice u toku djetinjstva. Ono što sam otkrila je da je svaka od ovih žrtava prošla kroz sopstveno putovanje, detektivsku istragu sopstvenog života kako bi razumjela kako im se dogodilo to zlostavljanje.

Prevela: Saša Leper

Annie Mok / Everyday Feminism

Foto: Pexels

Kada sam imala 25 godina – podstaknuta okidačima i prvim iskustvom sa terapijom – pokrenula sam sopstvenu istragu toga zašto sam uvijek osjećala neku „mučnu svjesnost“, kako sam jednom pročitala opis. Moje otkriće: seksualno sam napastvovana tokom djetinjstva.

Slika majke kako me siluje kad sam bila mala me je progonila otkad sam otkrila ovo sjećanje, iako nisam mogla razumjeti ni nju ni to odakle potiče. Kao što se to uporno naglašava tokom mojih mnogobrojnih intervjua sa preživjelima, traumatska sjećanja, kojih se ponekad sjećamo odmah nakon samog događaja a ponekad ih kasnije povratimo – mogu funkcionisati drugačije u odnosu na normalna, narativna sjećanja.

Prema riječima Instituta za obrazovanje i zastupanje traumatskog stresa Sidran:

„Ljudi mogu upotrijebiti prirodnu sposobnost udaljavanja kako bi izbjegli svjesnost o traumatskom iskustvu dok se trauma dešava kao i u nedogled nakon samog čina. Nekim ljudima se svjesne misli ili osjećanja ili „sjećanja“ tog traumatičnog iskustva mogu javiti tek kasnije.“

U odsustvu fragmenata sjećanja koja bi se lako sporadično pojavljivala sama sam spojila priču na osnovu tragova u kontekstu: moja majka je često pila dok se ne obeznani, otac mi je često bio poslovno odsutan, a ja sam razvila nesanicu i anksioznost nekad kad sam išla u četvrti razred. Shvatila sam da mora da se incident tada i desio. Shvatila sam da postoji mnogo uspomena koja potiskujem – slike majke koja se neprimjereno šali na račun mojih genitalija i dira me na način i mjesta od kojih mi je bilo neugodno. U međuvremenu, uvijek bih osjećala tu „mučnu svjesnost“  – osjećanje da apsolutno moram što više izbjegavati tu osobu, svog glavnog staratelja.

Pisala sam mejlove drugim preživjelim da otkrijem druge detektive koji pokušavaju da razumiju nešto užasno. Željela sam da otkrijem kako su oni shvatili da su zlostavljani i kako su radili na zaliječenju tih rana. Željela sam da pokrenem dijalog o vrsti zlostavljanja koje društvo stigmatizuje i o kome već predugo izbjegava da govori.

 

Foto: thisguyhere / Pexels

 

***

Pola, homoseksualca, „relativno redovno“ silovao je njegov 5 godina stariji brat u periodu kada je Pol imao između 6 i 9 godina. Kad sam stupila u kontakt sa Polom, iznio mi je iznurujuće uticaje zlostavljanja u djetinjstvu:

„Kada se oporavljate od drugih vrsta traume (iz perioda kada ste odrasla osoba) možete imati jasnu sliku toga ko ste bili ranije i čemu se želite vratiti. Za žrtve incesta zaliječenje je daleko konfuznije ako ga odgodite dok ne porastete jer nemate pojma ko ste bili osim „slomljena“, istraumirana verzija sebe samih.“

Zlostavljanje u djetinjstvu se dešava u ključnim fazama razvoja, unoseći haos u taj razvoj. Rast se dešava u bezbjednim okruženjima, a incest stvara okruženje terora.

Čitanje priča drugih žrtava incesta mi je dalo uvid u horore sa kojima su se suočavali. Laura, mlada transeksualka, opisala je život sa svojim nasilnim ocem:

„Čini se da on nema ni trun empatije ili sposobnosti da razumijem druge ljude, a istovremeno je opsjednut seksom i tijelima drugih ljudi. Takođe, užasno sve voli da kontroliše. Ta kombinacija je rezultovala time da je preuzeo kontrolu nad svim dijelovima naših života – majka, brat i ja smo u potpunosti odgovarali njemu svakog minuta. On nam je govorio kada da se tuširamo, koristimo kupatilo, spavamo, budimo se, kako da raspolažemo sopstvenim vremenom. Vrata moje spavaće sobe se nisu mogla skroz zatvoriti. Ako bi iko od nas zaključao vrata toaleta, on bi obio bravu i naljutio se. Tuširao se sa mnom i mojim bratom i kad smo imali 7-8 godina. Insistirao je na tome da nam temeljno opere tijela, uključujući i povlačenje kožice i pranja genitalija grubom krpom (Kad sam bila mala često sam imala infekcije penisa, a moj brat je čak imao i hitno obrezivanje kada je imao 7 godina).

Kao što je i običaj sa ovakvim scenarijima, Laura je tek mnogo kasnije počela vidjeti svoje iskustvo kao zlostavljanje. „Nisam počela misliti da nas otac zlostavlja dok nisam završila fakultet. Govorila bih da imam strogog oca ili da on voli da sve kontroliše, ali mi je u potpunosti nedostajao kontekst kako bih razumjela koliko mi je djetinjstvo bilo neobično i užasno“, rekla je. „Tek kada sam se i ja vjenčala shvatila sam dokle je sezalo to zlostavljanje. Na primjer, rekla bih svojoj ženi da smo se tata i ja tuširali zajedno, bez da mi je bilo jasno da je ona mislila na to da smo bili u istoj kadi i naizmjenično se tuširali. Kada sam joj vremenom pojasnila šta sam mislila pod tim, bila je prestravljena.

Slično tome, Džun, mladi transseksualac, napisao je da je tek mnogo kasnije shvatio da je to što je njegova rođaka uradila bilo silovanje:

„Kada sam imao 14 godina tokom ljetnjeg odmora na kom smo posjetili moje baku i dedu, moja 17-ogodišnja rođaka me je silovala i snimila to. Kasnije sam shvatila koliko me ona obrađivala i prije i poslije silovanja. Mislim da sam uvijek znao da to nije u redu, ali tek sa nekih 17 godina sam shvatio da me je silovala.“

Foto: Kat Jayne / Pexels

Kada žrtva pokuša da nasilje prijavi policiji, „pravni“ sistem obično zauzme stranu zlostavljača. RAINN statistike pokazuju da „Od 1000 silovatelja, njih čak 994 će biti pušteno na slobodu“.

Po riječima Laure: „Nije da mogu staviti kameru u jebenu sobu“. Još jedna žrtva, Ma’at Kruk, je izrazila svoje frustracije:
„Moj biološki otac me je zlostavljao prvih 18 godina mog života. Kada sam imala 24, prijavila sam to policiji. Iako moj slučaj nije baš bio tipičan po dužini trajanja (9 godina), tipično je bilo to što nije završio na sudu. Tužilac je naveo tri razloga zbog kog nije podigao optužnicu: bio je to rekla/kazala slučaj, nije bilo fizičkih dokaza, i  zbog CSI efekta. CSI efekat, kako mi je rečeno, opisuje očekivanja porote da postoje DNK dokazi, a izazivaju ga serije poput CSI-ja, bez obzira na to koliko je to u stvarnosti zapravo rijetko.“

Pozadina svega ovoga je činjenica da društvo stigmatizuje seksualno nasilje, a naročito ono koje uključuje porodice. Studija koju je 2007. godine sprovela kognitivni psiholog dr Leda Kosmajds otkrila je ljudima incest izrazito odbojan iz bioloških razloga – ovaj instinkt sprječava bolesno potomstvo. S druge strane, ova averzija uzrokuje da se ljudi manje bore protiv incesta.

Endru, transseksualac, pisao je o tome koliko je teško ljudima da prihvate da se ovakva vrsta zlostavljanja događa:

„Mislim da je incest daleko neprijatniji jer uključuje porodičnu dinamiku, što je uvijek komplikovano. Teško je napraviti Babu Rogu od nekoga ko okreće prase za Božić, ko nije silovatelj koji se krije u grmlju. Volio bih da ljudi razumiju koliko se zapravo ovog zlostavljanja dešava svaki dan. Apsurdno je, čak i odvratno i nastavlja se događati jer nema dovoljno edukacije o pristanku djece. Kultura koja insistira da djeca grle ujaka kog ne žele zagrliti pomaže zlostavljačima jer djeci šalje poruku da djeca moraju uvijek raditi kako im stariji kažu.“

Incest je zaista „apsurdno, odvratno čest“; 43% dječijeg zlostavljanja počine članovi porodice.

Foto: Sydney Sims / Pexels

Svima onima koji se trude da si poboljšaju život nakon zlostavljanja, put je dugačak, često praćen depresijom i anksioznošću – i to je putovanje koje možda i nema kraj. Ali oporavak JESTE moguć. Kao što mi je Džun rekao:

Mislim da je i dalje ispred mene dugačak put do oporavka, ali postoje brojni načini na koje sam bio u stanju da se razvijam i zanemarim zlostavljanje. Prihvatanje toga da sam trans je bio veliki dio toga – silovanje mi je zaista sjebalo mogućnost da racionalizujem svoj pol. Počeo sam ići na terapiju. Godinama sam se hronično samopovrijeđivao, a sada to ne radim već nekih 6 mjeseci. Počeo sam pušiti travu da se nosim sa sjećanjima i to mi je u mnogome pomoglo.“

Krukova je takođe uspjela naći neki mir: „Iako moj slučaj nije dospio na sud, i dalje imam osjećaj da sam pobijedila; više ne krijem to zlostavljanje i moj biološki otac to zna.“

Što se tiče moje sopstvene priče o zlostavljanju, pronašla sam utjehu u mnogim stvarima koje su moji otvoreni, velikodušni, hrabri sagovornici radili: terapija, pshijatrija, (u mom slučaju) trava, razgovor sa prijateljima i (ponovo u mom slučaju) prekidanje kontakta sa nasilnim roditeljima. Ako je tačno ono što kaže onaj klišejski momenat u Borilačkom klubu: „naši očevi su nam model za Boga“, onda incest znači vrhovno odvajanje od bilo kakvog koncepta Boga. To znači da naučimo da sebe posmatramo kao vrijedne ljubavi i čitave, kada su nas u najranjivijem periodu naših života suprotno učili oni koji su nas najviše trebali štititi.

Poruka incesta je da žrtva nije bitna; da su njihova iskustva nevažeća i da njihovo tijelo može koristiti ko hoće bez njihovog pristanka. Preživljavanje i uspjeh nas uči suprotnome: sami pišemo svoje priče i naša tijela su naša.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije