Nedavno sam pročitala objavu veoma talentovane Elizabeth Gilbert, autorke Jedi, moli, voli. Pružala je podršku prijateljici koja je s mukom prolazila kroz razvod dok je istovremeno objavljivala knjigu o braku.
Crystal Jackon / Elephant Journal
Foto: Michael Fenton / Unsplash
Njena objava je odisala toplotom i razumijevanjem i slala tako jako poruku ohrabrenja ženama koje prolaze kroz razvod.
Ta podrška koju sam vidjela me podsjetila na sve one ljude koji su mi se obratili kada su shvatili da se ja razvodim. Nisam ni pričala ni pisala o čitavom procesu svog razvoda. Tiho sam uklonila svoj status veze sa Fejsbuk profila i nisam ponudila zamjenu ili javno objavljivala nešto o tome.
Premjestila sam svoju djecu i nikada kasnije nisam pominjala svog sadašnjeg bivšeg muža.
Kada je situacija postala očigledna, primila sam izlive ljubavi i podrške za koje ću zauvijek biti zahvalna.
Međutim, često čujem kako su ljudi „samo odustali“ od svog braka. Iako postoje ljudi koji svoj brak i razvod tretiraju kao ništa pretjerano važno, rekla bih da je većina nas stupila u brak ispunjena nadom i idejama o vječnosti.
Foto: Gemma Evans / Unsplash
Svaka razvedena žena koju znam je davala sve od sebe i borila se kao lavica da spasi svoj brak – prije nego što je napokon odlučila da spasi sebe.
U nekom trenutku shvatimo da brod tone, a toliko nas ima i djecu koju moramo spasavati. Tako da, da, napustimo taj prokleti brod i odemo u potragu za čamcem za spasavanje – potpuno novim životom.
Nismo odustale.
Spasile smo se, spasile smo svoju djecu.
Nismo odustale od svojih brakova; preživjele smo ih.
Kada shvatimo da je svaki odnos sa drugom osobom dvosmjerna cesta i da ne možemo same učiniti da to funkcioniše, moramo birati sebe. Počnemo čuti svoja srce koja nam vrište da se maknemo. Počnemo slušati svoju intuiciju koja nam govori da ta situacija nije zdrava za nas, da moramo uraditi šta god da je potrebno da si poboljšamo živote. Shvatimo da ne možemo spasiti svog partnera, da nam oni zapravo više i nisu partneri kada biraju da se ne bore za našu vezu.
Foto: Eric Ward / Unsplash
Shvatimo da je ta veza već gotova i počnemo preduzimati korake da to i finalizujemo.
Preduzmemo korake ka razvodu, bez obzira na okolnosti, bez obzira na to koliko će nam teško biti živjeti bez ove veze ili finansijske podrške zajedničkog fonda. Odlazimo, bez obzira na to koliko kontraintuitivno bilo napustiti nešto u šta smo uložili toliki dio svojih života. Odlazimo, istovremeno tugujući zbog svega što će naša djeca morati prolaziti kao djeca razvedenih roditelja.
Ne radi se tu o odustajanju ili napuštanju. Radi se o prihvatanju stvari onakvima kakve one zapravo i jesu i izboru da živimo život najbolje što umijemo.
Otkrila sam da mnogi od nas na kraju budu predstavljeni kao negativci. Postanemo zlikovci tuđe priče, jer je tako daleko lakše. Kada prođemo kroz razvod često izgubimo podršku ljudi koje smo dugo smatrali porodicom jer su odabrali da vjeruju u tu priču.
Razvod nije lagan, ma kako se to možda činilo sa strane. Mijenja nas na toliko različitih načina i često čini značajno težim da vjerujemo drugim ljudima. Važno je međusobno si pružati podršku u takvim teškim vremenima.
Podrška koja nam je potrebna je često samo neko ko će nas saslušati.
Ne treba nam suvišan savjet ili tajna uspjeha vašeg braka. Ne trebaju nam osuđivanja ili komentar o tome kako ljudi danas lako odbacuju svoj brak. Čak nam sada ne trebaju ni ohrabrenja o budućim vezama i mogućnostima. Treba nam da naš sistem podrške bude postojan i istrajan tokom ovog procesa.
Dok sam prolazila kroz svoj razvod bila sam izuzetno povučena o tome. Niko ne može u potpunosti razumjeti neki odnos sa strane i pažljivo sam poštovala odnos mog bivšeg muža i naše djece. Dijelim priču o svom iskustvu i putovanju – i svemu poslije – u nadi da ću pomoći drugima da izdrže one teške dane koji se čine nemogući za preživjeti.
Ako mogu pomoći nekome da ispliva kada im se čini da tonu sa svojim brodom moja borba postaje nešto jako i prelijepo.
Foto: Nate Neelson / Unsplash
Razvod me je promijenio. Postao je katalizator za toliko mojih novih životnih odluka. Ponovo mogu da sanjam i stvaram si život sa svojom djecom kako sam oduvijek i željela. Postala sam jača i možda više autentična nego ikada ranije. Naravno, izgubila sam svoju sposobnost da tolerišem ikakva sranja, ali time što sam izgubila taj naročit filter uspjela sam biti realistična i ogoljena u vezi sa svojim bitkama, što mi je omogućilo da izgradim prisnije odnose sa ljudima koje volim.
Prošla sam kroz sve one stare priče na koje sam se uvijek oslanjala da me definišu i počela sam stvarati novu priču svog života.
Počela sam odbacivati svoj teret i putovati daleko lakša, beskrajno odišući zadovoljstvom i mijenjajući svoj bol u ljepotu.
Možemo dopustiti svojim nedaćama da nas definišu ili transformišu, a u teškom procesu prostog nošenja sa njima ključno je da osjećamo ljubav i podršku oko sebe. Na kraju, uradili smo što smo morali kako bismo spasili sebe kad već nismo mogli spasiti svoju vezu.
Kada vidim drugu osobu koja se bori kroz isti taj proces često kažem kakvu lijepu riječ ili se ponudim da ih saslušam, u potpunosti svjesna da bi oni rađe imali srećan brak i obećanje o vječnosti nego razvod, sudske troškove i slomljeno srce usljed zajednice koja se raspada.
Ne odustajemo; biramo da živimo najbolje što možemo u teškim okolnostima.
Ne odustajemo; biramo da preživimo, da uspijemo, da izgradimo srećne živote.
Vjerujem da svako "zato" ima svoje "ali". Smijem se i tražim svoj zen.
