Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Pismo bratu koje on nikad neće pročitati

Tog dana sam nezainteresirano listala facebook, ne sluteći da ću pola sata kasnije skupljati ostatke svog srca.

Redakcija

U prijedlogu prijatelja izašao mi je elegantan i nasmijan čovjek u svojim kasnim četrdesetim, te iako sam se zaklela da neću nikada, krenula putem radoznalosti i ušla na profil.

Djeluje sretno, sa ženom i djecom oko sebe, u dalekim Amerikama, skladan porodični čovjek sa instagramskim lokacijama, glavom i bradom, moj brat, istog osmijeha kao moj pokojni otac, i misao se odjednom vratila, nagrnula je kao lava i nisam mogla da je zaustavim.

Taj čovjek, moj rođeni brat iz očevog prvog braka, me nikad nije potražio, nikad mu nisam bila potrebna, a sad je tako daleko i hvatam se za crte lica i tražim oca, tuga me preplavila kao ocean, nisam mogla disati od suza.

Dovoljno godina da prebolim dječije boljke, maštam o bratu heroju koji bi me štitio cijeli život, nisam mogla da prestanem sažalijevati sebe zato što me nikada nije potražio, volio, čak ni onda kada sam ja 11 godina ostala bez majke i srušio mi se cijeli svijet, zar nije imao niti malo onog zaštitničkog muškog u sebi, onoga što su skoro svi muškarci u mom životu imali prema meni iz nekog razloga?

Plakala sam na podu, gušeći se u suzama,kao da o tome ovisi cijeli moj život, za svim godinama i prilikama koje smo izgubili, i za budućnošću koju nikada nećemo imati, nisam mogla doći do daha od tuge zbog činjenice da postoji negdje neko tvoje krvi, a nikad neće biti dio tvog života, ja neću biti tetka njegovoj djeci, nikada ih neću moći zaštiiti, mijenjati pelenu, kupiti poklon za diplomski, čitati priče ili napraviti im pletenice…

I u tom vrtlogu samosažaljenja i patetike, sinulo mi je da je to pogrešno, da uporno stavljam tuđe potrebe ispred svojih, da žalim za nečim što ne postoji i nikada nije postojalo, činjenica je da moja krv, moj brat ne želi mene, da on ne žali za izgubljeni.

Vremenom, ni tome što neće upoznati moju djecu ako ih ikada rodim, da nije bio na mojoj maturi, čak ni onda kada sam opizdila auto u banderu, niti na ijednom iole bitnom životnom događaju, čak mi onda kada sam napipala neku kvržicu na sisi i umislila rak dojke, ni onda kada mi je umro ćaća i osjećala  se najusamljenije na svijetu, čak ni tad, kad su čovjeka spuštali u zemlju, nije bilo potrebe da se sretnemo ili pružimo jedno drugome ruku.

Foto: pexels

Isplakala sam se toliko da je više podsjećalo na cviljenje životinje nego na ljudski glas, shvatila sam da nije važno više, da mu opraštam što mu nikada nisam bila potrebna, onda sam oprostila i muškarcu koji me nije volio, o istom trošku, jer ljubav ne biraš, ni krv, ni sudbina, ni bilo koja sila ne može roditi ljubav tamo gdje je nema, da više nije važno o čemu sam maštala i da nikada neće biti važno, da je moja sudbina slična hiljadam drugih ljudskih sudbina te da se bol i patnja ni po čemu ne razlikuju.

Toliko puta sam se osjećala nepoželjno i nevoljeno u životu, samo zbog činjenice da mu nisam potrebna, i voljela bih da sam samo malo više voljela sebe.

Zbogom, nesuđeni brate, žao mi je svih ovih godina kojih sam ti se nadala, konačno sam dovoljno jaka da  ne trebam ni tebe ni bilo koga drugog ko mene podjednako ne treba, jedina koju zapravo trebam i dugujem joj ovu samooslobađajuću spoznaju stoji u ogledalu i gleda svoj natečeni odraz od suza, posljednji put, zbog tebe.

 

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije