Maja Golub o borbi s karcinomom otkrivenim u trudnoći

Nekadašnja najbrža Hrvatica Maja Golub, koja je svoju potresnu borbu s karcinomom opisala u knjizi ‘Nismo same’ – s još četrdesetak drugih žena – otkriva šta joj je dalo snagu da uprkos bolesti postane mama, preživi razvod i vrati se u sportsku elitu.

Cijeli moj život prije bolesti bio je podređen sportu. Trenirala sam dvaput dnevno, jela zdravo, živjela asketski, izlagala organizam golemim naporima i uživala u svakoj pomaknutoj granici.

Kad sam 2007. srušila 33 godine star rekord Hrvatske u trci na 100 metara, činilo mi se da sam na vrhu svijeta. Ni u primisli mi nije bilo da bih mogla oboljeti od raka. To se, tako sam tada razmišljala, dešava drugima. Češće onima koji ne žive ni približno zdravo kao ja.

A onda sam, u 25., i to kad sam bila u sedmom mjesecu trudnoće, saznala da bolujem od Hodgkinovog limfoma. Bio je to potpuni šok, mislila sam da ne može biti istina. Na žalost, bila je – kaže zagrebačka atletičarka Maja Golub (34), čija je emotivna priča o borbi s karcinomom limfnih žlijezda jedna od 40 sabranih u knjizi Ivane Kalogjere naslovljenoj “Nismo same”, koja će biti predstavljena na Međunarodnom sajmu knjiga Interliber.

A prije nego što su ukoričene, te su ispovijesti žene oboljele od raznih karcinoma objavljivale na internetskim stranicama udruge Nismo same, osnovane za potporu ženama koje su pobijedile malignu bolest ili se liječe od nje.

Maja je danas izliječena, a njena osmogodišnja kćerka Ria jedva se sjeća vremena kad je mama bila teško bolesna. Njena dramatična priča započela je baš u periodu koje joj je trebalo donijeti predah: nedavno se bila udala i čekala je bebu te je zbog toga privremeno zamrznula karijeru. Sve se činilo idilično – do onog jutra kad se probudila s kvrgom veličine teniske loptice na vratu.

U trudnoći nisam imala mučnine, osjećala sam se dobro, čak sam trenirala sve do četvrtog mjeseca jer sam se nakon porođaja željela što prije vratiti na stazu.

Jedini nesvakidašnji simptomi bili su noćno znojenje, svrbež kože na stomaku i umor, ali to smo svi pripisivali drugom stanju. Redovno sam obavljala krvne pretrage i sve je bilo u granicama normale. Zato mi je to jutro kad sam ugledala kvrgu prva pomisao bila da me ugrizao pauk – sjeća se Maja.

Otišla je doktorici, ali ona je sumnjičavo vrtila glavom i poslala je na punkciju u KB Dubrava. A onda je, sedam dana poslije, saznala za vijest koja joj je život okrenula naglavačke.

Njena prva pomisao bila je: Bože, trudna sam, šta će biti s bebom?. Objasnili su joj da je s malenom sve u redu, ali da je moraju hitno poroditi kako bi utvrdili u kojoj je fazi bolest. Zbog trudnoće nije smjela na CT i magnetnu rezonanciju, niti se moglo započeti liječenje. Uz sve to, bila je u 28. sedmici trudnoće kad beba još nema dovoljno razvijena pluća.

Završila sam u bolnici u Petrovoj na kortikosteroidima, a doktori su odlučili da će porođaj carskim rezom obaviti za tri sedmice. Umjesto da plačem, svojoj sam nerođenoj kćerki sam obećala da ću se boriti svom snagom i da ćemo obe iz te borbe izaći kao pobjednice.

Bavljenje sportom tada mi je puno pomoglo: “restartovala” sam se u glavi i sve podredila jednom cilju. Neki ljudi misle da nisam dovoljno emotivna jer nisam pala u tešku depresiju i kukala po cijele dane nad svojom strašnom sudbinom, a ja sam svaki atom snage čuvala za borbu. Kuknjava tu ne pomaže, samo oslabljuje.

Zato sam se maknula od onih koji su me sažalijevali. Čvrsto sam odlučila biti pozitivna jer vjerujem u izreku “kako zračiš, tako privlačiš” – govori Maja. Ria se rodila 31. oktobra 2011., a cijelu sedmicu nakon porođaja njena je majka kad god bi pokušala ustati iz kreveta padala u nesvijest od slabosti. Uspjela se pridići tek uz pomoć transfuzija krvi.

Kćerku je prvi put vidjela dan nakon porođaja i taj trenutak pamti će zauvijek: – Bila je preslatka, s gustom crnom kosicom. Željela sam je staviti na prsa i podojiti, a nisam smjela. Težak je to osjećaj. U srcu su mi se miješali sreća – jer je dotad sve prošlo relativno dobro – i strah šta će biti dalje. Slomila sam se tek zadnji dan boravka u Petrovoj.

Obukla sam Riju, pomazila je, ušuškala i poljubila u čelo. Prošaptala sam joj: “Mama će uskoro biti s tobom” i krenula prema izlazu, gdje su me čekala sanitetska kola. Gledala sam sretne roditelje kako izlaze iz bolnice, balone, cvijeće, sitne darove, osmijehe, zajednička fotografiranja…

Dok su oni sa svojim bebama išli kući, mene su vozili na Rebro. Plakala sam sve do odjela – sjeća se Maja. U bolnici je, nakon obavljenih pretraga, saznala dobru i lošu vijest: otkriveno je da boluje od raka limfnih čvorova II. stepena, koji se proširio na prsište, ali i da je stigla na vrijeme. Doktori su procijenili da ne treba na operaciju te joj odredili 10 hemoterapija i 25 zračenja.

Moj prvi odlazak na odjel gdje se obavlja hemoterapija bio je pun tjeskobe. Očekivala sam stare ljude, a tamo je bilo mnoštvo mladih i djece. Svi su izgledali isto: ćelavi, preplašeni, tužni, ispijeni… Rekla sam si: Ja neću biti takva. I odlučila da ću na svaku hemoterapiju doći “skockana” kao za modnu pistu: u lijepoj odjeći, štiklama, s crvenim ružem na usnama i nalakiranim noktima.

Prva je prošla dobro, a tokom druge su me uhvatile drhtavica i mučnina. Bilo mi je toliko loše da sam povraćala ispred bolnice, a kad sam došla kući, imala sam temperaturu 41,5. Rekli su mi da je to normalno, a meni se činilo kao da je kraj svijeta – prisjeća Maja, kojoj je najteže palo kad je nakon treće hemoterapije izgubila kosu.

Počela joj je otpadati u “busenima” pa je otišla frizerki i ošišala se na dva milimetra. Pogled u ogledalo bio je zastrašujući, ali ni tada nije izgubila volju. Kupila je plavu, crnu i smeđu periku i pronalazila zadovoljstvo u slaganju modnih kombinacija uz njih.

Svako jutro bi se našminkala i stavila nakit – i kad nije izlazila iz kuće. Bile su to, kaže, njene male svakodnevne pobjede nad bolešću. Kad ne bi imala snage obavljati osnovne obveze, poput kuhanja i brige o Riji, u pomoć su joj uskakale mama, koja je medicinska sestra, i svekrva.

Nisam željela da Ria vidi koliko mi je loše jer mislim da bebe sve osjećaju. S njom sam uvijek bila vedra i vesela, igrale smo se i šetale, kao svaka mama i kćerka. Tih šest mjeseci, koliko je trajala terapija, bili su mi najteži u životu, ali i čudesni. Danas mislim da mi je Ria spasila život.

Doktori su mi rekli da je trudnoća vjerojatno bila okidač zbog kojeg se rak na vrijeme pokazao. Da nije bilo nje, tko zna koliko bi još bio u meni i širio se – kaže Maja. Dan kad su nalazi pokazali da je bolest u remisiji smatra svojim drugim rođendanom.

Proslavila ga je odlaskom u klub, plešući na podiju do pet ujutro. Nakon toga si je istetovirala veliko slovo R na desnoj ruci i izreku “Sky is the limit” (nebo je granica) na ramenu, blizu mjesta gdje joj je izbila “loptica” na vratu. Ali nešto ju je i dalje kopkalo.

Doktori su rekli da treba proći pet godina da bi bili sigurni kako se karcinom neće vratiti. Kad je napokon došao taj dan, na desnom boku je istetovirala “Što me ne ubije, ojača me”, a na leđima motiv feniksa. U septembru 2012. vratila se na atletsku stazu i počela redovno trenirati, a u januaru iduće godine postala je državna prvakinja na 60 metara u dvorani.

Nitko nije mogao vjerovati. Plakala sam od sreće kad sam protrčala kroz cilj i vidjela rezultat – sjeća se Maja. Na žalost, u finalu državnog prvenstva 2013. usred trke joj je, po šesti put, puknuo mišić noge i tada je shvatila da je postigla sve što je mogla i da je vrijeme za povlačenje iz profesionalnog sporta.

Danas u Centru zdravlja i tjelesne forme Biotrening vodi recepciju i treninge za rekreativce te privodi kraju studij kondicijske pripreme za sportaše na Kineziološkom fakultetu.

Želja mi je jednoga dana stvoriti nekog novog olimpijca jer zbog bolesti nisam ostvarila najveći san svakog sportiste – nastup na olimpijskim igrama. To sigurno neće biti moja kćerka jer nju više od sporta zanima crtanje. Ria je umjetnički tip, sva je mazna i topla, prava mala damica.

Ne smeta mi to i uvijek ću je podržati u onome što voli – kaže Maja, koja se prije dvije godine razvela od Rijinog oca zbog nepremostivih razlika. Danas je sretna žena, uživa u sitnim zadovoljstvima i izbjegava stres.