Šta se desilo kada sam shvatila da je moja ćerka “zlobnica”

Nikada neću zaboraviti dan kada mi je moja ćerka rekla da ju Betani (Bethany), djevojčica iz razreda, nervira.

“Pa šta ti je uradila?”, upitala sam, žaštitnički nastrojena.

“Uporno me prati na igralištu, i hoće da sjedi pored mene tokom pauze za ručak.”, objasnila je u nadi da ću odmah stati na njezinu stranu.

“Hoćeš da kažeš da želi da budete prijateljice?”, upitala sam u nevjerici.

Odmah sam shvatila da imam problem. Odgajala sam svoju najveću noćnu moru. Od moje petoro djece, u samoj je sredini harizmatična, sa oštrim stavom, dugonoga plavuša sa atletskom građom, koja zrači samopouzdanjem – kao i, izgleda, nerviranjem prema drugoj djevojčici koja nije imala toliko sreće da bude kao ona.

Foto: wavebreakmedia – Shutterstock.com

Ono što je nezgodno za moju ćerku je da je njena majka zapravo bila Betani, i to u srednjoj školi. Pjegice i frćkava kosa – uvijek sam tražila prijatelja, te me privlačilo prirodno samopouzdanje djevojaka poput moje ćerke.

Ovaj me je razgovor pokolebao, bila sam negdje između ljutnje i boli, ali jedno sam ipak znala zasigurno: Mama će napokon reći ono što joj je bilo napameti sve ove godine.

Borba dvije izuzetno jake volje se odigrala u mom domu već narednog dana. Nije bilo baš prijatno, ali je moja preovaladala.

Moja ćerka ide u privatni školu, gdje svakoga dana, zajedno sa nekolicinom pripadika njene armije, vlada.

Jedan poziv Betaninoj majci te iste večeri je potvrdio sve moje sumnje. Moja je ćerka, zajedno sa svojim vijernim podanicima, radila sve samo da se otarasi “dosadne” Betani.

Sigurna sam da će neki roditelji reći da sam pretjerala. Ali, ja čvrsto vjerujem da je odbijanje i potpuni nedostatak interesa kod moje ćerke, i njenih podanika, koji je usmjeren ka Betani, zapravo početak i suptilni prikaz uznemiravanja.

Tradicionalno ili moderno: Kojem roditeljstvu dati prednost?

Istina je (potvrdile su mi Betanina mama, i učiteljica), nije bilo neke otvorne neljubaznosti ili nazivanja ružnim imenima. Samo odbijanje – potpuni nedostatak interesa prema nekome za koga su, potpuno pogrešno zaključili, da nema ništa da im ponudi.

Kako sam i sama prošla kroz to sve, te odgajam petoro svoje djece, bila sam na svakoj od strana društvenog uznemiravanja, i ubijeđena sam da upravo ovdje počinje, sa jednostavnom procjenom i brzopoteznim odbacivanjem autsajdera.

Našoj bi djeci pomoglo, vjerujem, ako bismo otvoreno popričali s njima o ovoj društvenoj pojavi, i šta je to što motiviše ljudska bića da odbijaju odnosno prihvataju jedni druge. To se upravo dešava u svakoj životnoj dobi, kao i u svakoj rasi, vjeri i sl. Ima svoje korjene u našem strahu od odbijanja i nedostatku samopouzdanja. Svi se koriste raznim metodama za svoje mjesto na društvenom lancu.

Imam osjećaj da sam uspjela u nečemu kada sam se na ovaj način postavila po tom pitanju. Roditelji trebaju to da zovu pravim imenom, da pričaju o tome naglas.

Trebamo, kao roditelji, priznati našoj djeci da smo i mi to iskusili, čak i kao odrasli. Naravno, privlačno je kada ti neko čini usluge i ulizuje ti se jer si jednu ili dvije društvene ljestvice iznad njega, ali svako ljudsko biće zaslužuje našu pažnju i bezuslovno poštovanje. Uprkos tome, moramo uporno da podsjećamo našu djecu, ali i nas same, da svako može da donese nešto vrijedno u naše živote. Ali moramo ih pustiti u iste.

Nije dovoljno reći djeci “budite fini” – morate to malo precizirati. Djeca misle da, ukoliko nisu baš neljubazni, su zapravo fini. Ali mi znamo bolje. Povežite te “ružne” tačke. Objasnite im Darvinistički instinkt društvenog opstanka, koji često upravlja nama, njima.

Obećavam vam, oni to mogu podnijeti. Oni to ionako vide na svom nivou. Samo im treba vaš stav i reusmjeravanje.

Naše su majke pile svoje kafe natenane i odmarale se kad dođu s posla

A što se moje ćerkice tiče, objasnila sam joj da će od sada neko vrijeme da posveti upoznavanju Betani. Dala sam joj zadatak da sazna tri kul stvari o njoj – koje do sada nije znala. Moje je svojeglavo dijete odbilo zaduženje. Išla sam malo dublje. Odbila sam da ju vozim u školu dok ne prihvati. Djelovalo mi je da, bar za sada, imam ključeve auta i moć u svojim rukama. Njeno nam je odbijanje dalo prostora za razgovor o pomenutoj Darvinističkoj društvenoj podjeli.

Na kraju se nevoljno obukla, te sam ju i odvela u školu. Imala je dobar dan, makar ono što je ostalo od njega. Ali je i dalje bila nevoljna prema meni kada sam pokupila iz škole. Rekla mi je da se mame njenih prijateljica “ne miješaju u te stvari”, i ostavljaju njima da biraju “s kim će da se druže”. A onda mi je i rekla tri stvari o Betani koje do sada nije znala.

Nakon nekog vremena sam se opet čula sa Betaninom majkom. Ubijedila me je da njena ćerka bila prihvaćena i da je sada sve dobro.

One su se odselile nekoliko godina kasnije. Moja je ćerka plakala kada se to desilo. I dalje su čuje sa Betani putem društvenih medija.

Moja je ćerka toliko toga dobila od tog iskustva.

Sada je 20-ogodišnjakinja, i na studijama ima raznvorsne prijatelje. Ljubazna je i otvorena prema ljudima. Otkrila je da možeš biti prijatelj sa “najnedopadljivijim” ljudima, te da najbolja prijateljstva ne proizilaze nužno od osoba koje su baš tvoj tip; u svijetu prijateljstva kontrast je plus.

I, što je najbitnije, naučila je da mi nije najbitnije kakve će joj ocjene biti, ali kakva je prema ljudima je i te kako bitno.

Roditelji, vaša će djeca na kraju razviti dobar osjećaj kada trebaju da nose jaknu, i da generalno trebaju jesti što više povrća, stoga vi uložite enegiju u to kako djeluju unutar društva.