Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPraktična Lola

Zašto stalno pričamo o tome koliko nas muškarci ruše i sputavaju karijerno?

Nije tajna da žene i djevojke imaju tu tendenciju da vide jedna drugu kao prijetnju, prije nego saveznike i podršku.

Nataša Bursać

Foto: imdb.com

Da li ste i vi imale osjećaj da su vas dječaci podržavali i čuvali u školi, dok su vas djevojčice gledale sa nekom dozom mržnje, grupisane u one horde, ta ekskluzivna udruženja onih “naj” u jednoj klasi, tačno poput one u filmu o zlobnim djevojkama (Mean girls)?

Zbilja, da poged može da ubije…

Još uvijek, kada se povuče ovakva priča, moja majka uzdahne i kaže :”Pa kako je samo prema tebi bila zlobna ona Jelena!” I zbilja jeste, prava zlobna djevojka, klasični buli iz američkih filmova.

Zašto stalno pričamo o tome koliko nas muškarci ruše i sputavaju karijerno? Šta je sa djevojkama, koleginicama, drugaricama iz osnovne škole? I da li smo već zaboravili onaj snimak (tačnije, više njih) tinejdžerki koje krvnički tuku vršnjakinju? Ja ne mogu da zaboravim taj snimak, a još me možda više boli šta su joj tada izgovorile:

“Klekni, izvini se, poljubi mi đon!”

Otkud im taj jezik, gdje su to naučile? U ovom, kažu, muškom svijetu, mi se okrećemo i protiv nas samih? Ali šta je uzrok tomu? Nije to ni tako novija pojava, ali prije nije bilo kamera. A da jeste – šta bi one zabilježile u vašoj osnovnoj i srednjoj školi?
I koliko zapravo tereta nose vaspitači u borbi za vapitanjem te djece u kući, školi i oko škole? Pogotovo “okoškole”?

Ali ozbiljno – otkud to i zašto?

Zašto je djevojka djevojci – vuk? Ili gore.

Foto: giphy.com

Postoji ta neka društvena teorija oskudice, nazovimo ju tako, koja kaže/laže da postoji isuviše malo mjesta za uspjeh nas žena u ovom svijetu. I šta, mi onda treba da se potučemo za njih? I da postoji ne znam koliko cura na jednog momka. I šta onda, idemo u ring za njega? Đonom u lice? Još postoji i vjerovanje da je sreća limitirana, nema mnogo tog kolača. Moramo se boriti za njega. Ali sad baš pesnicama?!

Zar se toliko plašimo za svoje mjesto u društvu da moramo druge djevojke baciti pod đon?

Zar ih moramo spuštati na taj nivo, da bi se i osjećale moćnije i spremnije da zauzmemo jedno “od samo par mjesta uspjeha”?

Pa, da vam iskreno kažem, nisam se ja onako sitna i nejaka slučajno u osnovnoj školi družila sa jednom pankerkom, koja je uvijek nosila šarafciger i koje su se svi bojali, i jedne… ma pravog jednog harambaše od cure koja je umjela da zagalami tako da bi nas sve postrojila u sekundi. Nekad sam imala osjećaj da bi i sjednicu nastavnog vijeća mogla voditi.. Elem, onda sam se i u srednjoj družila sa jakim mladim djevojkama, ali ne tako fizički koliko mentalno i psihički, i shvatila – ako nas 5 cura stane zajedno i u tu grupu unese sve što zna i umije, nema te prepereke i tog predmeta koji ne možemo savladati. I tako je i bilo. Dalje sam nastavila da upoznajem bolje sve cure (i momke), i shvatila koliko su divni i ispirativni. Koliko imaju interesovanja, znanja i iskustava. A to mi je i trebalo – da učim. Ne samo fiziku, hemiju, itd. već i kako da se nosim sa tinedžerskim danima. A one/i su znale/i, odnosno zajedno smo nalazile odgovore. Jer smo prolazili isto.

I zar ne bi trebale tako nastaviti – kao saveznice, a ne neprijatelji.

Kao koleginice, ne konkurencija. Zar ne bi trebalo tako biti?

I zar upravo tome ne bismo trebale učiti djecu. I to onu žensku.

Dječaci to već negdje znaju.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije