najnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Kako da preživim do kraja mjeseca?

RECEPT ZA PALENTU:
200 ml vode
20 g (4 kašičice) kukuruznog griza
prstohvat soli
1 kašičica ulja ili maslaca

Redakcija

Milanka Blagojević

U kipuću blago posoljenu vodu postepeno dodavati kukuruzni griz i uz stalno miješanje kuvati na tihoj vatri nekoliko minuta.

Dodati ulje ili maslac pa dobro sjediniti.

Kao dodatak uz palentu može se poslužiti mladi sir, svježe kiselo mlijeko ili 1 kašika pavlake.

Preko puta nje živjela je jedna starica. Sama. Nedjeljom je lupala čekićem za meso. Od dasku za meso. Bez mesa. Jednom joj je to priznala.

Plačući i brišući nos o njeno rame. Od rukave jedine lijepe košulje za posao.

Čuješ li Svjetlana kako lupam?- pitala je starica ridajući u rukav njene jedine lijepe košulje za posao.- Pa nisam sigurna, valjda čujem, ne znam teta Goco, oko mene stalno nešto lupa, il djeca, il on kad traži bic po kupatilu lupa ko konj …Izvin’te teta Goco,umorna sam. Ne znam šta mi je i glava me boli, taj posao usrani i palenta…
– Nema se Svjetlana, pa lupam, lupam, da čuju komšije a i zbog mašte…Čovjeka drži ta mašta. Tako smo nekad, nedeljom, šnicle i špinat il pire krompir…Nemam Svjetlana, niko nema, kupim sto grama dva puta mjesečno… Ej jedna gopsođa, moš ti mislit, jednom stala pored mene i traži taj parizer , taj što ja kupim rijetko baš, i kaže ona trgovkinja njoj, hoćete da sječem, kaže gospođa ma svejedeno to mi je za psa. Za psa!

– Znam teta Goco, sve znam, ja svojima sad kad donesem ovu palentu…Moram ići teta Goco, žao mi je, to zbog lupanja al ne smeta meni ako je vama tako bolje samo vi lupajte.

– Samo čuje se to je l’ tako, dobro ja to lupim, pomislio bi čovjek šnicle pravi, je l tako Svjetlana…Ode ona, ode…

Svjetlana Jović vukla je uz stepenice četredeset i tri godine. Tromim dugim koracima. Stepenice su gazile po njoj, gužvale svaki njen mišić. Nosila je kesu. Sadržaj kese: četiri jabuke, pakovanje jaja M veličina, jedna palenta i jedna mala pavlaka.

Pogledala je u svoje nokte i razmišljala o laku za nokte. Kakav je kvalitet laka koji traje jedan dan, jedan jebeni dan. Osjetila je težinu koraka na leđima i sjela na vrh stepenica. Često je zastajala kraj prozora koji se spuštao do poda, prozor sa debelim armiranim staklima kroz koji je gledala grad.

Šta je meni ovaj grad?

Moj grad, grad mog rođenja, moje mladosti. Po čemu je moj?

Moj je Pariz u kojem nikad nisam bila, Lisabon u kojem nikad nisam slušala fado,Rim u kojem nikad nisam na trgu pila vino i gledala u vječnost. A ovaj grad, ne osjetim ga u srcu. To je zaboli. Jednom je tako svom mužu rekla da ga ne voli. Isto je ovako zabolilo jer to nije istina.

Onda ga je čvrsto grlila svojim nogama oko njegovih ramena i vodili su ljubav. U glavi joj je uvijek bio neki put koji je prešla. Dok je vodila ljubav s njim prelazila bi opet te puteve. I stizala uvijek na cilj.

Šta je meni ovaj grad i ko sam ja njemu?

Sjeti se svoje želje da svira klavir. O Bože, nikad neću svirati klavir. U želucu glad počinje da prevrće njene snove. Moja djeca će možda svirati klavir i otići u Lisabon, ja neću. Kad izađem iz stambenog kredita imaću tačno 59 godina.

Ja sam četredesetogodišnjakinja sa dvije kese na podu stepenika. U jednoj je palenta. Ja ne kupujem maske za lice. Pravim ih od meda i palente. Med onaj mali lažnjak. Večera:palenta. Doručak: palenta, ponekad jaja.

Jedan čas klavira jednako je trideset kilograma palente. Kraj nje prođe parfem. Kenzo. Mučnina u želucu počinje da joj izlazi na nos.

Kenzo je imao je 25 godina, plavu kosu, onu svijetlu koju je ona imala u dvadesetim, crvenu haljinu, crveni ruž. Taj Kenzo kaže zdravo na jedan način koji je sve njene časove klavira otjerao dođavola.

Ko bi mene poželio, sa dubokim borama na vratu, izgužvanim prstima koji nikada nisu svirali klavir?

Svjetlana je tresnula kesama od sto i rekla da za večeru priprema palentu. Tinejdžeri su negodovali, a njemu je bilo svejedno.Volio je ribolov i svoj tomos. Mrzim ribolov, mrzim buljenje u vodu satima, mrzim vrijeme bez cilja. Ribolov je jedan od najsebičnijih hobija. On kaže da ode da odmori mozak.

Sutradan je Svjetalana Jović otišla u kancelariju šefa i rekla da želi da otvori bolovanje. Jedna ovakva banka može bez jedne ovakve službenice. Zbog palente i časova klavira. Svima je već bilo jasno da Svjetlana Jović doživljava nervni slom.

Izašla je iz banke na ulicu i otišla u supermarket. U novčaniku je imala 283, 90 KM koje treba da joj potraju do kraja mjeseca, a tog dana bio je 13.maj; slike dvoje djece, njene djece, koji će možda jednog dana svirati klavir ili slušati fado u Lisabonu; dvije ikone, one male koje stanu u novčanik.

Kako da preživim do kraja mjeseca?

Toplotni val počeo je da je prožima od nožnih prstiju preko koljena i udario je u glavu.

Ušla je u supermaket i iznijela dvije kese. Sadržaj prve kese: 500 grama teleće šnicle, prva klasa, 1 kg špinata, 400 grama zamrznutih borovnica. Sadržaj druge kese: sladoled veliki porodični, velika mliječna čokolada.

Kad su ukućani sjeli za sto da ručaju Svjetlana je iznijela teleće šnicle i špinat. Smijala se grohotom i rekla: Ova porodica danas jede teletinu i špinat, a za desert borovnice i sladoled.

Smijala se i ponavljala: Tako smo srećni, tako smo srećni.

Niko nije uzimao pribor za jelo u ruke. Gledali su šokirano u tu izobličenu ženu koja im je servirala ručak i smijala se tako da je zgrada odzvanjala, skoro kao maloprije kad je lupala šnicle. Kćerka je uzela za zglob desne ruke i pitala: Mama, šta ti je?

Svjetlana Jović sjela je za sto da ruča sa porodicom i zabila je glavu u tanjir.

Plakala je toliko glasno da je zgrada odzvanjala, skoro kao maloprije dok je lupala šnicle.

U glavi joj je odzvanjala Oda radosti koju nikad nije odsvirala.

 

Milanka Blagojević, Priče iz komšiluka

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije