Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaPraktična LolaŽivot

Djeci smo u potpunosti zabranili da koriste uređaje – i to ih je spasilo

Oduvijek smo bili prilično strogi u vezi sa tim koliko vremena dopuštamo djeci da provedu ispred nekog ekrana.

Prevela: Saša Leper

Rachel Gorton / Mother.ly

Foto: Pexels

Generalno govoreći, ni mi ne gledamo TV nešto mnogo, a naša djeca nemaju tablete ili iPadove, pa je ograničavanje vremena koje provedu ispred nekog ekrana (uglavnom u skladu sa preporukama Američke akademije za pedijatriju) za nas bilo prilično razumno.

Tek kada sam prošlog ljeta počela raditi od kuće puno radno vrijeme, uhvatila sam samu sebe da sat vremena produžavam na sat i po i dopuštam još samo jednu epizodu Pokemona kako bih na miru mogla odgovoriti na još koji mejl.

Takođe sam shvatila da ni ne računam ono vrijeme kada su vijesti pasivno upaljene u pozadini i da ni mi ne postavljamo uvijek izvrstan primjer jer smo i sami koristili telefone i tokom vrijemena koje je trebalo biti izdvojeno za porodicu.

Čak i onih dana kada naša djeca nisu direktno gledala TV, i dalje su bila izložena nekoj vrsti ekrana, a počela sam da to primjećujem i u njihovom ponašanju.

Oboje su počeli da ponavljaju neke stvari koje su vjerovatno čuli na vijestima i serijama koje nisu prilagođene njihovom uzrastu, iako smo prvobitno mislili da jesu primjerene pa se kasnije ispostavilo da ipak i nisu baš u skladu sa našim porodičnim standardima. A tokom onih veoma rijetkih slučajeva kada im jesmo dozvoljavali da se igraju na jednom od naših uređaja, čim bismo im ih oduzeli nastajao je haos.

Vremenom je vrijeme pred ekranom nekako postala aktivnost koja je našla svoje mjesto u našem dnevnom rasporedu prosto jer smo pravili vrijeme za to. Postajalo je dio naše dnevne rutine.

Tada sam odlučila da će to u potpunosti prestati.

Nema više gledanje TVa. Nema više uređaja. Nema više ekrana.

Spojler: Na kraju je to napravilo ogromnu razliku za čitavu našu porodicu.

Živimo u društvu koje pokreće digitalni svijet, a ljudi su veoma fokusirani na medije, pa je meni sve teže i teže da nadgledam šta konzumiraju moja djeca.

Mogu ograničavati koliko god želim ono čemu su moja djeca izložena, ali shvatila sam da toliko vremena trošim na to da sam se počela pitati Koja je poenta?

Smiješno je to što će svakako u 90% slučajeva moja djeca radije ići vani ili raditi nešto kreativno nego provoditi vrijeme ispred TVa.

To znači da im je ponekad bilo dosadno i da su morali sami uz pomoć svoje mašte izmisliti neku igru. To je takođe značilo i da ja nisam mogla računati na vrijeme za TV da završim svoje stvari pa sam morala donekle preurediti i sopstveni raspored.

Bilo je nevjerovatno vidjeti promjenu u njihovom ponašanju koja je odmah nastala – postali su mirniji i značajno manje prkosni i neposlušni. Kreativnije su koristili svoje vrijeme i energiju, a naročito sam bila ponosna kad su, umjesto da mole za crtani ili film, otvarali knjige.

Bilo je očigledno i da suprug i ja treba da se osvrnemo na to kako mi koristimo medije i da djeci postavimo primjer. Zbog posla nismo mogli u potpunosti odbaciti ekrane, ali smo si uveli značajna ograničenja.

Umjesto da ujutru odmah posegnemo za telefonom, prvih nekoliko trenutaka smo provodili tako što smo se međusobno zbližavali i bili prisutniji dok smo spremali djecu za školu. Umjesto da gledamo vijesti, to vrijeme smo koristili da uživamo u doručku kao porodica i čekali smo da djeca odu u školu da upalimo TV ili dobijemo svoju dozu dešavanja u svijetu.

Postavili smo smjernice oko upotrebe telefona naveče i vrlo pažljivo smo odlagali telefone kada bi nas neko od djece nešto pitao ili zahtijevao našu posvećenost i pažnju, a naročito tokom obroka.

Nismo koristili tehnologiju prije odlaska u krevet, a čak smo našli i neke društvene igre koje smo svi zajedno igrali. Kada smo otkrili da naš sin više nema noćne more svaku noć nije bilo toliko teško zaključiti zašto.

Ova promjena traje već nekoliko mjeseci i iako ponekad uživamo u tome da zajedno pogledamo film ili dobar dio nedjelje gledamo fudbal, danas su naša djeca prilično rijetko kada izložena ekranima.

Ako ipak zatraže, predložimo im neku drugu opciju i uglavnom moramo prestati sa onim što (smo htjeli da) radimo bar neko kraće vrijeme. Čim se to desi, u roku od 5 minuta zaborave za tu igricu na iPadu ili crtić koji su tražili, a i mi se možemo vratiti u djetinjstvo i uživati u aktivnostima koje smo obožavali kad smo bili njihovih godina.

Izbacivanje ekrana iz života nam je omogućilo da više uživamo u kvalitetnom zajednički provedenom vremenu. U životu postoje daleko važnije stvari nego bilo šta što neki ekran može da ponudi i ne moramo se zatrpavati medijima, čak ni u ovoj kulturi koja ih toliko voli i prati. Čak bih se usudila i reći da ne samo što je to spasilo našu djecu, već i našu čitavu porodicu.

 

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije