KarijeraLjudski odnosinajnovijePorodicaŽivot

Zovem se Emilija i vodim sasvim običan život.

Zovem se Emilija. Imam 33 godine, muža i dvoje djece.

Moglo bi se reći da vodim običan život, kao i svaka druga žena…

Redakcija

preduzetnica.me/ Selma Hurić

Muž je dvije godine stariji od mene. Često je odsutan, zbog posla. O svemu u kući uglavnom brinem sama. Nekad se osjetim umorno, pa mu to i kažem.

Nakon razgovora s njim obično imam osjećaj krivice, jer ipak je on taj koji zarađuje više od mene, tako da nemam pravo da se bunim.

Kada smo u društvu, on ne voli da ja mnogo pričam. Jednom je povisio ton na mene kad sam prepričavala neki događaj prijateljima. Poslije toga sam samo odgovarala na pitanja.

Nisam htjela da mu kvarim raspoloženje. Povjerila sam se jednom svojoj majci, ispričala joj to i još par stvari koje me povremeno muče. „Ćuti, ne tuče te, vrijedan je, šta ti fali“, rekla mi je na to.

 

Zaposlena sam u velikoj firmi, gdje radi još puno žena. Direktor nam je muškarac, kao i većina šefova. Svakoga dana na putu od kuće do posla prođem pored gradilišta na kojem je često puno radnika.

Nepristojni su. Dobacuju mi često, zvižde. Osjećam se vrlo neugodno kada prolazim tuda, pa ubrzam korak ne bih li što prije stigla do posla. Isto je i kad se vraćam kući. Jednom sam to ispričala koleginici. „Takvi su muškarci“, rekla je.

Na poslu imam kolegu koji konstantno želi da razgovara sa mnom. Vrlo često komentariše moj izgled, raspoloženje, i haljinu koju sam tog dana obukla. Kad želim da izbjegnem razgovor, stane ispred mene i insistira da mu objasnim zašto sam neraspoložena.

Rekla bih to mužu, ali ne bih da ga sjekiram, ionako je ljubomoran. Jednom je za jednu ženu koja je bila u sličnoj situaciji rekao: „Pa ne znam šta hoće, kad ga izaziva“. Bolje da ćutim. Istrpjeću ga nekako i sklanjaću se koliko mogu.

Slikovni rezultat za uznemiravanje zena slike

Jednom, ili dva puta nedjeljno, kad djeca odu na neke vannastavne aktivnosti, prošetam gradom, uglavnom sama. Prija mi da ćutim, jer to mi jedino ima smisla. Čini mi se da je svijet postao jedna velika gomila riječi, koje svi izgovaraju a niko nikoga ne čuje.

Urliču, zapravo. Uglavnom parole. Ponavljaju ih. Skupljaju poene. Iscrpljuju sebe i druge. Iscrpljuju mene. Iscrpljena sam.

Moglo bi se reći da vodim običan život, kao i svaka druga žena…

 

Autorka: Selma Hurić

Preuzeto sa: preduzetnica.me

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije