LjudiMedicinanajnovijePojave

Moja djevojčica je dječak: evo kako znam

Mislila sam da imam djevojčicu. Pa sam mislila da imam muškaraču. Ali sada znam: imam sina.

Prevela: Saša Leper

Parents

Pred kraj prvog razreda, počela se svađati sa tatom o frizurama. Htjela je da se ošiša skroz na kratko, kao i njeni drugari. Moj muž je htio da zadrži donekle dugu kosu, bar kao tuta frizura, posljednji vidljivi znak njenog X hromozoma.

„Da ima penis, da li bi joj i tad branio?“, povikala sam.

„Da“, viknuo je, „bih.“ Bio je tvrdoglav i nepokolebljiv kao da je kratka kosa nekako pogrešna.

Hoćemo li se razvesti zbog ovoga?

Nije bilo lako pronaći psihologa sa iskustvom u problemima kakve je imala naša porodica. Na kraju smo našli nekoga na više od sat vremena od nas.

Prije nego što smo stigli i zagrijati kauč izletilo mi je: „Moram znati da li je ovo samo faza. Ako je ona stvarno trans, moram znati zasigurno.“ Željela sam test, neki alat za dijagnozu poput onog za depresiju, nešto definitivno što bi pokazalo da li je moje dijete trans ili ne. Saznala sam da ne postoji takav test.

Svejedno, suprug i ja smo izašli iz prostorije, a psihološkinja je obavila inicijalne procjene.

Dvadeset minuta kasnije sjedili smo na istom tom kauču, on sa jedne strane Izabele, a ja sa druge.

„Vaš sin je rekao nešto zanimljivo“, rekla je psihološkinja.

Riječ „sin“ sam čula daleko glasnije nego „vaš“ ili „nešto zanimljivo“. Kao da je tu jednu riječ povikala kroz megafon i podvukla i naglasila na sve moguće načine prije nego što je doputovala od njenih usta do mojih ušiju.

„Rekao je da ne misli da su njegovi roditelji još uvijek spremni.“

Pogledala sam u dijete koje je sjedilo između mene i supruga, dijete koje se smiješilo, koje se činilo tako srećno, koje je izgledalo kao da ga je napokon neko vidio onako kako se i on sam vidio.

Prevrtala sam riječi, spotičući se o njih i naizmjenično koristeći ženski i muški oblik. Pitala sam da li se djeca poput našeg predomisle. Ova psihološkinja je vidjela na stotine djece poput mog i nijedno se nije predomislilo. Savjetovala nam je da se počnemo odnositi prema njemu kao prema dječaku, da mu damo muško ime i dozvolimo da radi muške stvari.

„Kako znaš da si dječak?“, pitala sam. Izabela je odgovorila: „Kada mi ljudi obraćaju kao djevojčici, kao da govore nekom drugom. Moram se podsjetiti da govore o meni.“

Pitala sam: „Jesi li sigurna?“ Izgledao je zbunjeno, kao da ne shvata kako ga to mogu i pitati. Palo mi je na pamet da bih i ja tako reagovala da me neko pita: „Jesi li sigurna da si žena?“

Pa ono, da.

Uprkos savjetu psihološkinje, odugovlačili smo, plašeći se da Izabelini prijatelji neće prihvatiti da je ona on, plašeći se depresije i samoubistva, zlostavljanja i diskriminacije. Šta ako svima kažemo da je naša kćerka sada naš sin, samo da bi ona ponovo odučila da je naša kćerka?

 

Zato smo, umjesto da naglo nešto mjenjamo, ispipali teren, doslovno. Jednog dana smo na javnom bazenu gdje nas niko ne zna pristali da ga zovemo Šejn.

Stajao je na ivici daske za skakanje u svom muškom kupaćem i golih prsta. Ja sam bila u vodi ispod daske i čekala da ga uhvatim kad skoči.

„Okej, Izabela, spremna sam“, povikala sam.

Kleknuo je na rub daske. „Mama! Sjećaš se?“

„Izvini. Šejn! Da, Šejn! Spremna sam!“

Vidno se opustio. Izgledao je kao da je iskoračio iz kostima i više se nije morao pretvarati da je neko ko nije. Uskočio je u vodu.

Nekoliko sedmica kasnije kad smo bili na godišnjem, grupa dječaka ga je našla na igralištu. Pitali su me može li moj sin igrati bejzbol. Šejna je preplavio strah. Namignula sam mu. Polako sam govorila, pažljivo birajući svaku riječ: „Da, moj sin može igrati bejzbol.“ Šejnu se ozarilo lice. Izgledao je bezbrižno. Slobodno. Srećno.

Dopuštali smo mu da bude dječak na sve više mjesta i situacija. Rekla sam svojim roditeljima za njegov pol. Onda nekim prijateljima. Onda njegovoj učiteljici. Onda direktoru. Onda više prijatelja. Onda više članova porodice. Onda ženi koja mi je čupala obrve. Onda otprilike svima koji su me pitali za „kćerku“.

Stalno su me pitali jedno te isto: „Kada si znala?“

Nisam im mogla dati odgovor jer nije bio neki jedan trenutak u kom sam znala.

Bilo ih je na desetke, možda i stotine, mali znakovi koju su zajedno doprinijeli tome da znam. Znakovi su počeli još kad sam bila trudna i bila ubjeđena da nosim dječaka. Nastavili su se dok je bio beba kada bi jedan stranac za drugim mislio da je beba u rozoj haljini dječak. Znakovi su se krili u glasnom namjernom podrigivanju i zvukovima prdeža pazuhom u igri sa drugarima. Došli su kad sam ga gledala kako spava  krevetu noseći samo bokserice. U Dnevniku za dječake i Sitnicama za dječake koje me preklinjao da mu kupim. U kravati koju je insistirao da nosi na školskom slikanju u drugom razredu.

Bilo je vidljivo po Aks dezodoransu i Old spajs gelu za tuširanje i sreći kojom je zračio kad sam ga upisala na fudbal za dječake i šišanju na kratko koje nikad nije požalio.

Znakovi su se vidjeli i po svim onim prolaznim fazama i interesovanjima: Spajdermen, Moćni rendžeri, Mario, zombiji, Bejblejd, Majnkraft, Pokemon – dok je njegovo dječaštvo ostajalo čvrsto ukorijenjeno.

Znakovi su postajali sve jači i glasniji i direktniji kako su odmicali dani, sedmice, mjeseci i godine.

Posmatran sam za sebe, svaki od tih znakova je bio malen i bezznačajan, lako objašnjiv kao normalan, ništa posebno. Ali ako se posmatraju svi zajedno, jasno su pokazivali nepokolebljivu istinu: nije prerastao to da je dječak. Postajao je to sve više.

Nekad kad je bio na pola petog razreda, tik prije nego što će otići u krevet jedne noći, pogledala sam ga. Zaista sam ga pogledala. Vidjela sam kratku kosu i lijepo lice, donekle dubok glas i nagli maniri, gola prsa i ruke pod glavom.

Nije tu bilo nikakve sumnje. Bio je dječak.

Nije to bio ni bilo kakav dječak. Bio je moj dječak. Moj nevjerovatno pametni, duhoviti, čudni ljubazni, prosto sjajni dječak.

Dječak na kog sam bila ponosna i na kome sam bila zahvalna.

Dječak zbog kog sam bila izuzetno ponosna što sam mu majka.

„Laku noć, divni dječače“, rekla sam. Razbarušila sam mu kosu i poljubila ga u obraz.

U tom krevetu je ležao moj sin i sve u vezi sa njim je bilo sjajno.

 

 

* Sva imena u priči su izmjenjena.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije