najnovijeNaslovna vijestO životu

Uvijek je na prvom mjestu bilo da imam ja, a njima kako bude

Ne znam šta je vaša utjeha. Šta je za vas sigurnost. Od čega vam je toplo oko srca. Od čega nestane sav strah. I tuga. I nesigurnost. I ono što te boli. Šta neutrališe vašu nervozu.

Jelena Despot

 

Za mene to nikada nije bio novac. Ni glamur. Ni haljina. Ni cipele.

Za mene je to uvijek bila ljubav.

Porodica.

Zaboravila sam na kratko koliko ljubavi živi u jednoj kući. U jednom naselju. Na kraju ulice gdje živi troje ljudi koji nose isto prezime kao ja. Oni čija sam ja najmanja i najmlađa. Oni moji najveći i najsnažniji. Oni, kao moj svijet. Oni sa kojima sam ja najviše ja i koji su najviše moji.

Oni koji te bezuslovno vole svakakvu. I ljutu i tužnu. I bezobraznu. I neodgovornu.

Sjedila sam jednog dana ispred računara sa nemogućnošću da se koncentrišem na radni zadatak. Prekidana već deseti put. Nisam više mogla da slušam glasove oko sebe. Nehotično sam ruku čvrsto stiskala i znala sam da mi trebaju oni. Oni kao moj reset. Kao moja suština.

Čekali su me kao i obično. Sa lijepim stolnjakom na stolu i svim onim stvarima koje volim, a koje tako često uzimamo zdravo za gotovo misleći tek tako da će zauvijek biti tu. A, neće, jer vrijeme je jedan zajeban igrač i nikad ne znaš šta ti sprema.

Zaspala sam te večeri spokojno na kauču kao i hiljadu puta prije toga. Kao da mi je petnaest a ne trideset tri, jer je to jedino mjesto gdje sam ja kćerka. Mala sestra. I najdraža unuka.

Sutradan su me čekali najdraži ćevapi jer nijedni nisu kao oni kod kuće. Sutradan me je čekalo bezbroj zagrljaja. Čekali su me sati u kuhinji da ja njima napravim ono što vole i žele da jedu. Sutradan sam opet znala da je dovoljno da me pogledaju kako bi znali šta mi treba. Njih troje. Tako različiti, a tako svo troje moji.

Mi nismo nažalost mogli biti porodica koja se namontirano smijemo ispred neke jelke. Mi nismo mogli imati nedeljni ručak, a da neko tog dana nije morao da sakriva oči otekle od plača nakon posjete groblju.

Svađali smo se. Jako. Vikali smo jedni na druge. Zamjerali. Znali su da me povrijede. I ja sam znala da budem grozna sestra i kćerka. Najviše sam se pak trudila da budem dobra unuka, mada dobre unuke ne čekaju dva mjeseca da vide svoju baku. Možda je ono mekano ćebence kojoj sam joj kupila sinoć malo popravilo stvari. Ona me nježno pogledala i rekla: „Ma, ponesi to sebi, imam ja“.

Naša suština. Uvijek je na prvom mjestu bilo da imam ja, a njima kako bude. Jer sam i kada su oni završili naše seobe ja nastavila  neke svoje. Nastavila da pakujem stvari i mijenjam zidove koje šminkam svojim bojama i zovem domom. A moj dom su oni. Njih troje. Zauvijek. I jedino mjesto gdje znam da sam ja zauvijek sigurna.

Mjesto gdje ništa ne tražiš, a već znaju šta ti treba. Mjesto gdje će te sačekati svaki put osmijeh.

I kad to imaš onda možeš gdje god.

Tek tada možeš da gradiš svoje. Kada znaš da je tvoj „pojas za spasavanje“ zauvijek tu.

Kada sam bila mala mama je govorila kako je oduvijek željela da imamo svoju kuću i kako je iz svoje kuće sve lako. Kao i svakog tinejdžera, smarala me. Bahato sam odmahivala rukom misleći kako ću ja imati svoju koja će biti hiljadu puta bolja od ove. U kojoj mi neće kosa mirisati na sarmu.

A onda u praznim zidovima, kada se umoriš od svega, shvatiš da ti baš taj miris fali. Miris koji kaže, neko je kuvao za tebe.

Zaboravimo često odakle smo došli, a da bi znao gdje ideš, moraš znati odakle si krenuo. Da bi mogao da voliš druge, moraš se sjetiti koga si prvo volio. Ko te volio najviše. Ko ti je prvi brisao suze. Ko ti je stavljao obloge. Ko ti je lijepo flastere na oguljena koljena.

Ko se odrekao svega, da bi ti imao.

Nije to mala stvar.

Nije porodica kamen u cipeli.

Oni su ti. I ti si oni.

Brat koji je ponosno prošetao s tobom.

Mama kojoj nije bilo teško pješačiti pola sata po tvoje omiljene ćevape iako si je ubjeđivala da nije potrebno.

I jedne crne okice i namreškane ruke koje su ušile šav na rolki koja se poderala.

Baš onako tiho, nenametljivo i neprimjetno, kao što su bezbroj puta ušile šav na tvojoj duši.

To je moj svijet. A, ja sam zauvijek pomalo njihova.

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije