AktivizamHrabra LolanajnovijeNaslovna vijest

Oni su moji Tito, partija, omladina, akcija

 Na glavi su dubili moji roditelji da mi bar koju dogmu usade u ovu heretičnu, bosansku glavušu. Božemeoprosti, ali ako je čovjek od gline ja sam baš od one gline iz Pridvoraca, malog sela doslovce na granici između Bosne i Hercegovine.

Nejra Latić Hulusić

Ja sam od gline sa greblja na kojem su do pola livade stećci, a od pola nišani. Teška sam kao stećak, glava mi tvrđa od kamena, a heretična sam kao i onaj bogumil što leži pod njim. Tako me Bog stvorio. Nije do mene. Elem, hodžinska sam sa svih strana generacijama ali teže mi dogmu u glavu nego ekser u nogu. Vjerujem samo u ono što mi se pokazalo istinito i logično za ovo godina što živim.

Nešto se od toga pokazalo da je praznovjerje, tipa da se ne smije zviždati po kući, a nešto se pokazalo kao istina i samo istina.

 «Tvoje je samo ono što daš» i «Nafaka je samo od Boga i niko ti je ne može ni povećati ni smanjiti kad bi crkli i ti i oni» su dvije teze u  koje se ova heretična glava uvjerila bezbroj puta. Nije to pitanje samo vraćanja na Onom svijetu dobrih dijela. Matematika, vjerujte, radi i u ovom životu.  Čim otkinem sto maraka od budžeta za kakve cipele i dam ih kome trebaju, eto mi nekog nenadanog honorara, legao na karticu.

Usvojim mače sa ulice – skoči bod na plati.

Ja se nafuram da sam sirotinja i da nemam šta podijeliti, čim počnem lupati «neka svako radi i ja radim po 18 sati dnevno nekada», eto lopova usred Rima da mi maznu iz busa sve što sam ja, bajagi, naradila.

Pokrali mi sve, pa i Pika karticu.

O važnosti dobročinstva me najviše naučila moja rahmetli nana Džemila jednom traumatičnom uspavankom koje se sjećam od riječi do riječi i danas i jeza me uhvati kad god je se sjetim. Skoro sam saznala da nana nije izmišljala ovaj horor nego da je to jedna alhamijado duhovna pjesma iz srednjobosanskog kraja koja govori o jednoj Huriji (svetici) Raziji koja je došla u raj, a tamo nema njene majke. Razija konačno nalazi majku kako se u najgorim mukama peče u paklu. Šokirana Razija pita majku otkud u džehenemu, a majka joj kaže da joj je džaba bilo što je pet puta dnevno molitvu obavljala, išla na Ćabu sedam puta sama, a osmi put platila da se za nju obavi obred jer je onemoćala… Majka tu moli sveticu Raziju da joj nađe negdje kap vode da pokvasi pečeno tijelo, ali u tom trenutku sva rajska vrela presuše, toliko je majka zlica bila. Onda majka kaže Raziji da je džaba sve to ona klanjala, postila, Ćabu obilazila kad je radila i ovo :

 

Vraćala sam sa vrata sirote,

Aman Allah, sa vrata sirote,

Sirote su i gladne i žedne,

Aman Allah, i gladne i žedne,

Nikad mi se kutarisat nema,

Aman Allah, kutarisat nema,

Znači, majka je fasovala doživotnu u džehenemu jer je vraćala prosjake sa vrata i odbijala pomoći glednima i žednima. Kraj.

Džaba se mi slikamo, džaba se molimo ili ne molimo, furamo da smo hurije i hurioni ako nam je zemlja puna ljudi koje je nevolja natjerala čak u Bosnu. Ne gine nam svima doživotna u džehenemu dok god jedan onaj čovjek, što ga zovemo migrant, kao da je migrirao sa Juptera, a ne iz Azije, zaspe mokar, gladan, šugav i hladan pored nas živih. Možemo mi sada raspravljati o tome šta će oni ovdje, kradu li, siluju li, ali nije naše da u to ulazimo.

Dogma kaže nema vraćati sirotinju sa vrata i kraj rasprave.

Pošto me stalno kritikuju kako samo lajem na nas, a ne nudim rješenja, evo i rješenja za ovaj i za Onaj svijet ko u njega vjeruje. Upoznala sam u životu dvoje. Nihada Suljića i Vanju Stokić. Oboje sam vidjela uživo samo na sat. Znam ih Facebook-a. Evo im biografija:

Vanja Stokić je mlada novinarka, čini mi se iz Brčkog, a radi u Banjaluci koja je sa svojih tridesetak godina i malo više kila prva prkosila ozbiljnom režimu perom i fizičkim prisustvom na protestima u traženju pravde za Davida Dragičevića. Vanja Stokić nam mjesecima nabija osjećaj manje vrijednosti jer organizuje kupovinu i dostavu lijekova protiv šuge, gripe i bolova za migrante u Vučijaku. Skrbila je o psu bez nogu, nema mačke koju nije usvojila. Vanja me natjerala da napišem prvu kolumnu. Nema nevladinu organizaciju. Nije na budžetu. Ne pere pare, samo nas kompleksira svojim dobročinstvom.

 

Nihad Suljić.To je jedna mraka. Feminista koji je završio medresu. Svakog 11. u mjesecu protestvovao je sa majkama iz Srebrenice u Tuzli. Slobodno vrijeme provodio obilazeći stare i nemoćne i tako im kratio vrijeme, a krao od njih mudrosti. Nihad Suljić nije insan. Insan na arapskom znači «onaj koji zaboravlja». Nihad ne zaboravlja da smo i mi bili izbjeglice i da su nam jakne koje smo nosali 1993. bile iz humanitarne pomoći.

 

Trenutno sve vrijeme provodi na autobuskoj stanici u Tuzli skrbeći o izbjeglicama.

Kad ga nazoveš, oko njega u svakom trenutku se čuje “Brother Nihad I need blanket, ili shoes ili help, a on kaže: “čekaj Sirija, eto me za minut”. Prvi je posjetio mladog Sirijca koji je ostao bez obje noge jer je pao ispod voza hodajući prugom po noći. Kad otvori ruksak iz njega viri deset pari čarapa, potkošulja, paracetamola. To je nazad u ruksaku. Pare za kupiti izbjeglici  večeru, kartu ili platiti mu pregled u bolnici, kod Nihada stoje u prednjem džepu ruksaka – na izvolite. Toliko mu novac u životu znači. Nema nevladinu organizaciju, nije na budžetu, ne znam otkud mu snaga i od čega i on sam živi.

 

Ako je išta sveto ovim kockarima za vlast evo im prijedloga. Uzmite ovo dvoje ljudi da vam budu savjetnici, postavite ih za direktore, njih pitajte za savjet. Okružite se ovakvim ljudima u svojim kabinetima umjesto što vam tamo zrak troše ulizice kojima je umjesto para – obraz “na izvolite”.

Hajde da više ne pričamo bajke o omladinskim akcijama koje su bile koliko romantične toliko i prisilni rad. Hajde da vidimo kako ćemo pomoći evo, konkretno njima dvoma.

Oni su moji i Tito i partija i omladina i akcija. Na kraju se nadam, da će nam neko od njih dvoje na Onom svijetu donijeti malo vode iz dženneta, kad nas bude pržilo ovo što sjedimo i gledamo.

 

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije