LjudiMedicinanajnovijeNaslovna vijestPojaveRadoznala Lola

Pritisak da dojimo šteti majkama!

I doktori to konačno shvataju.

Prevela: Saša Leper

Catherine Pearson / Huffport

Foto: Jordan Whitt / Unsplash

Nova istraživanja pokazuju ono što mnoge žene već znaju i suviše dobro.

Prije nego što je rodila svoju prvu bebu u junu 2018. godine, Amanda Rener je bila sigurna da će dojiti. Napravila je zalihe potrepština – pumpica za grudi, prekrivača za dojenje i grudnjaka. Porodila se u bolnici koja ima jako stroge protokole za promociju dojenja. Čim se njena kćerka rodila, Renerova je imala kontakt kože o kožu sa njom, a posjetio ju je i bolnički konsultant koji je neko vrijeme posvetio posmatranju načina na koji beba (ne) prihvata dojenje.

Ali kasnije te noći kada je ostala sama sa gladnom bebom u bolničkoj sobi, stvari su pošle drugačijim tokom. Beba je vrlo bijesno pokušavala da sisa i neutješno je plakala. Renerova je pozvala medicinsku sestru i zatražila dohranu za bebu dok se ne snađe bolje sa dojenjem, ali rečeno joj je da je za to potreban recept doktora. Renerova je čekala da doktor dođe… i čekala. I čekala. Na kraju je zamolila muža da dođe od kuće u sred noći i krišom joj donese dohranu. Njen muž je na hodniku sreo medicinsku sestru koja nije krila svoje nezadovoljstvo.

„Rekli su mu da je mlijeko „medicinska nužnost“, prisjeća se Renerova i objasnila da je njena kćerka po rođenju imala žuticu, što je samo pojačalo pritisak koji je osjećala da je nahrani bilo čim.

„Način na koji su razgovarali sa mnom, kako su me otpilili i izignorisali, naročito nakon što sam tražila recept za dohranu, osjećala sam se potpuno nedovoljno. Osjećate se kao promašaj.“

Prethodnih nekoliko godina povećanje stopa dojenja je postao opšti zdravstveni cilj javnosti. Američka akademija pedijatara preporučuje eksluzivno dojenje prvih šest mjeseci života bebe, a nakon toga dojenje uz dohranu do pune godine, pa čak i duže. Ali stvarnost je da prilično malen broj žena to zapravo i uspije. U Americi, manje od pola beba se ekskluzivno doje već nakon 3 mjeseca. Do šest mjeseci taj broj spada na 25%, što je daleko do većine.

Foto: Luiza Braun / Unsplash

Pa ipak, uprkos tome, žene su pod nemilosrdnim pritiskom da doje. Pritisak dolazi sa svih strana, od doktora do sakoproklamovanih stručnjaka za dojenje, od kojih su neke i same majke, koje insistiraju na tome da je problem sa dovoljnom laktacijom izuzetno rijedak, što sve borbe žena svodi na pitanje istrajnosti.

Ali istovremeno, sve više ne samo mama već i stručnjaka upozorava na vrlo stvarne opasnosti stvaranja tolikog pritiska na žene i uticaja na njihovo mentalno zdravlje, te se zalažu za umjereniji pristup ovom kompleksom problemu, bez obzira na to koliko je dojenje „prirodno“. Pozivaju na više istraživanja majčinskog stresa u vezi sa dojenjem i društvenim i medicinskim pritiskom.

„Potrebno nam je više istraživanja da saznamo šta se dešava sa osobom koja želi da doji, a ne može. Kako se osjećaju? Da li je to jedan od rizika za postporođajnu depresiju?“, kaže Ana Diez-Sampedro, klinička profesorica. „Mislimo da je za majke dojenje najbolja opcija, ali to nije tako za sve majke.“

 

Povezanost dojenja i postporođajne depresije

Diez-Sampedrova i druga koautorka, Maria Olenik, su članak napisale ne samo ponukane svojim kliničkim iskustvom, već i ličnim iskustvom majčinstva. Diez-Sampedrova nije mogla dojiti svoje blizance iako je to željela, a Olenikova je svoje drugo dijete rodila 20 godina nakon prvog, te je uporedila iskustva dojenja nekada i sada.

„Lično sam primjetila ogromnu razliku u načinu pristupa prema ženama. Kada sam rodila prvu kćerku, pitanje je bilo šta ja kao majka preferiram. Kada sam rodila drugu 2011. godine, bilo je veoma jasno šta ONI preferiraju.“

Istraživači ukazuju na neke postojeće dokaze koje sugerišu na povezanost između problema sa dojenjem sa jedne strane i depresijom i anksioznošću sa druge, mada ta veza nije nužno linearna.

„Primjećeno je da žene koje doje kraće učestalije pate od depresije, ali nije jasno da li depresija uzrokuje probleme sa laktacijom ili obrnuto – ili čak nešto treće uzrokuje i jedno i drugo.“

Ono što je jasno jeste koliki uticaj postporođajni mentalni problemi mogu imati i na majku i na bebu. Na primjer, djeca majki koje se bore sa postporođajnom depresijom više rizikuju probleme u ponašanju i odgode u razvoju jezika. Neliječena depresija može voditi do svega od fizičkog bola do povećanog rizika od samoubistva.

Foto: Luiza Braun / Unsplash

Takođe je jasno da nametanje ovakve poruke ženama jednostavno ne funkcioniše.

„Mislim da je to dio većeg problema, a radi se o načinu na koji komuniciramo sa majkama o njihovom zdravlju i dobrostanju. Uglavnom im govorimo šta bi morale i šta bi trebale raditi umjesto da im kažemo da je komplikovano i naporno“, tvrdi doktorica Alison Stuebe, specijalista za maternsku i fetalnu medicinu.

Pa ipak, takva vrsta emocionalne podrške zahtjeva iskustvo, zbog čega neki stručnjaci pozivaju sve koji rade sa dojiljama da se obrazuju o osnovama mentalnog zdravlja.

Kejt Kripke, klinička socijalna radnica i osnivačica Postporođajnog wellness centar Boldera kaže da nikada ne bi poslala novu majku nekom stručnjaku za laktaciju koji nije prošao trening o perinatalnom mentalnog zdravlju. Kripke naglašava da razumije da stručnjaci za laktaciju imaju najbolje namjere i da žele da pomognu majkama da ostvare svoje ciljeve dojenja, ali da bez propisnog treninga o mentalnom zdravlju mogu pogoršati mentalno stanje novih majki.

„Da bi majka bila zdrava ponekad mora prestati dojiti.“

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije