Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPraktična LolaŽivot

Prijateljstva mogu biti bolna i kad odrastete

Nekim danima imam osjećaj da stojim na rubu litice i da gledam oluju kako se primiče, a ja sam nemoćna.

Prevela: Saša Leper

Hew View From Home

Foto: Hannah Rodrigo / Unsplash

Iako imam troje djece koja idu u osnovnu školu, čitava „igra prijateljstava“ je do sada ostala prilično pošteđena drame. Naravno, dešavalo se povremeno da mi se dijete požali da je neko bio zločest prema njima ili da neko kaže da se ne želi igrati sa njim, ali to brzo prođe pa se vrate na zajednička ljuljanja i pentranja i igranja fudbala na velikom odmoru sutradan.

Ali i te kako znam da to neće uvijek ostati tako. Nekim danima imam osjećaj da stojim na rubu litice i da gledam oluju kako se primiče, a ja sam nemoćna. Samo je iščekujem. Znam da se primiče cunami i da ga nikako ne mogu zaustaviti.

Znam da će biti drame oko prijateljstava. Povrijeđenih osjećanja. Izbjegavanja i nestajanja iz života. Izdaja. I suza. Znam, jer sam prošla kroz to sve kao dijete, kao tinejdžerka, pa čak i sada kao odrasla osoba prolazim kroz to.

Čak i sada kada imam 38 godina, i dalje se suočavam s onim bolom kada shvatim da neko koga sam smatrala bliskim prijateljem ne vidi mene tako. I tužno je što ne mogu reći svojoj djeci: „Ne brini! Popraviće se! Kada odrasteš neće te boliti takve stvari“, jer bih lagala.

Mislim da je najgori dio proživljavanja toga kao odrasla osoba to što bih željela da sam manje osjetljiva. Željela bih da imam deblju kožu. Željela bih da se ne osjećam u potpunosti isto kao ona djevojčica koja je u 7. razredu saznala da su njene drugarice otišle u kino bez nje i prigodno zaboravile da je pozovu.

Jer, istina je, jesam toliko osjetljiva. Nemam tu debelu kožu. I takve stvari me bole.

Prije nekoliko godina sam se „sprijateljila“ sa sobom sa kojom sam automatski osjetila neku povezanost. Radimo u istoj branši koja, kao i mnogo drugih, često umije biti prilično usamljeno mjesto puno borbenosti i takmičenja. Ali ona je bila drugačija. I ona je bila nova u ovom polju kao i ja, pa smo donekle udružile snage i međusobno si pomagale.

Završile smo u istim društvenim i poslovnim krugovima (ponekad su se i preklapali) i nerijetko smo se borile za iste poslove. Ali nikad je nisam smatrala konkurencijom, jer smo si uvijek pružale podršku.

Bar neko vrijeme.

Odjednom sam čula da je dobila unaprjeđenje. Zašto mi to nije rekla?

I sve češće bih čula da se našla sa nekim našim zajedničkim prijateljima, bez da pozove i mene.

Pokušavala sam to ignorisati, ali sam onda pogledala i naše poruke i shvatila da sam sve razgovore u posljednjih nekoliko mjeseci započinjala ja. Kada je posljednji put ona kontaktirala mene?

Kap koja je prelila čašu je bilo kada je veći broj kolega planirao zajedno ići na poslovni događaj, a ona i ja smo se prethodno dogovorile da ćemo ići zajedno. Rezervisala sam kartu i smještaj samo da bih saznala nekoliko sedmica prije puta da je ona planirala da ide s nekim drugim.

Morala sam prosto prihvatiti istinu. Možda sam uradila ili rekla nešto što ju je uvrijedilo, ali mislim da je stvar samo u tome da ju joj draži neki drugi prijatelji nego ja. I to me zabolilo.

Nisam joj se sviđala onoliko koliko se ona sviđala meni.

Nije željela da budemo onoliko bliske koliko sam ja to željela.

Kada smo se srele na tom poslovnom događaju, nije bila nimalo neprijatna ili bezobrazna. Dočekala me zagrljajem i standardnim pitanjem: „Kako si?“

Sakupila sam svu svoju hrabrost kako bih je mogla zagrliti. Kako bih natjerala osmijeh na lice i rekla: „Dobro, hvala. Ti?“ jer, iskreno, da li ju je uopšte i bila briga? Da li ju je zaista zanimalo kako sam kad se nismo čule tako dugo?

Foto: Chang Duong / Unsplash

Satima i satima sam se opsesivno pitala šta se to desilo sa našim prijateljstvom. Međutim, konačno sam to ostavila iza sebe. Znala sam da, kad bih je pitala, da bi vjerovatno rekla nešto poput: „Ma o čemu pričaš? Naravno da smo i dalje prijateljice!“, zbog čega bi nam sigurno bilo neugodno svaki naredni put kad bismo se vidjele.

Zato sam, zbog sopstvenog mentalnog zdravlja, odlučila da prosto prihvatim da joj ne odgovaram i dala sve od sebe da prestanem da analiziram zašto je to tako. Baš kao kad mi djeca dođu kući iz škole plačući jer su saznali da je neko od njihovih „prijatelja“ organizovao žurku ili slavio rođendan i nije ih pozvao – ponekad ljudi za koje mislimo da su nam bliski baš i nisu. Ponekad, iz sasvim nepoznatih razloga, to osjećanje ostane neuzvraćeno.

Nedavno sam razgovarala sa mužem o ovoj drugarici i pitao me zašto mi to uopšte toliko smeta. Imam dovoljno bliskih prijateljica, aktivan društveni život, klub knjige i još mnogo drugih događaja u svom kalendaru. Imala sam stare prijatelje koji su bili tu uz mene već duže od 20 godina i nove prijatelje koje sam nedavno stekla kroz volontiranja u školi svoje djece.

Zašto mi je onda bilo tako teško da pustim tu jednu osobu?

Mislim da je djelimično riječ o sramoti. Koliko sam dugo trčala za njom ne shvatajući da me pokušava otpiliti?

Mislim da je djelimično stvar i u razočarenju. Željela sam biti u toj grupi prijatelja koji su prošle sedmice išli na ručak ili uzeli produženi vikend i otišli na šoping putovanje.

Ali najviše od svega, mislim da sam isfrustrirana sama sobom. Kako da učinim svoju djecu otpornijom i pokažem im kako da vole sami sebe i vjeruju da su savršeni kakvi jesu čak i ako se neko prestane družiti sa njima? Kako da ih to naučim kad se i sama borim sa tim?

Na kraju, ova osoba je vjerovatno osjetila prirodniju povezanost sa nekim drugim ljudima. Ili sam joj možda prosto bila iritantna. Pretpostavljam da nikad neću saznati. Ali idući put kad se sretnemo podsjetiću se da sam pokušala. Da sam bila dobra prijateljica; da jesam dobra prijateljica. Ovo prijateljstvo koje nije baš ispalo kako sam se nadala da hoće me ne definiše i ne određuje kako se osjećam u vezi same sebe. Neću mu to dopustiti. Ne mogu mu to dopustiti.

Toliko dugujem samoj sebi i trebam postaviti primjer svojoj djeci.

Zato, idući put kad se sretnemo zagrliću i ja nju. Reći ću joj da sam „dobro, hvala“ i otićemo svaka svojim putem, svojim pravim prijateljima.

A možda to tako i treba.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije