KarijeraLjudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaPraktična LolaŽivot

Ako ne možete naći partnera koji podržava vašu karijeru, ostanite sami.

Nedavno sam bila na večeri sa osam veoma uspješnih profesionalnih žena u rasponu godina od 35 do 74. Njihove priče su bile školski primjer istraživanja koje sam radila o parovima koji oboje imaju karijeru.

Prevela: Saša Leper

Avivah Wittenberg-Cox

Foto: Brooke Lark / Unsplash

Jedna od njih je dobila ogromnu šansu za unaprijeđenje u drugoj zemlji, ali se mjesecima borila sa mužem da joj se pridruži.

Druga je odlučila da spasi brak pa je uzela odsustvo sa posla od godinu dana i nastavila školovanje, čime je svojoj porodici pružila ravnotežu i odmor od dva veoma zahtijevna posla.

Treća je pokušavala raditi pola radnog vremena za svoju advokatsku kancelariju, ali je ubrzo shvatila da joj karijera ne napreduje kako je ona to željela. Umjesto toga se odlučila za doktorat. Njen suprug je nastavio da radi na svojoj karijeri.

Ovo iskustvo potvrđuje zaključak do kog sam došla nakon godina kako istraživanja, tako i iskustva: profesionalno ambiciozne žene imaju samo dvije opcije kada je riječ o romantičnim partnerima – partner koji ih veoma podržava ili nikakav partner. Bilo šta između završi loše ili po karijeru ili po moral.

Foto: Dane Deaner / Unplash

To je stvarnost ovog polovičnog prelaznog perioda kad je riječ o ženama na radnom mjestu. U dvadesetom vijeku su žene dobile više moći. U dvadesetprvom će se muškarci morati prilagoditi na posljedice te promjene dinamike moći (ili neće). Ali istina je da taj prelaz nije jednostavan i da će se negativne stvari dešavati redovno, ali i prednosti su potencijalno ogromne.

Za sada samo manji broj muškaraca i kompanija idu u korak sa ovom promjenom. Kako je Melinda Gejts nedavno pisala, i dalje „šaljemo svoje kćeri u kompanije koje su kreirane za naše očeve.“ I brakovi bi trebali biti ravnopravni, dok god karijeru muškarca ne remeti uspjeh žene. (Iako sam povremeno čula priče o supružnicima koji ometaju karijere u istospolnim parovima, velika većina tih priča koje sam čula uključuje heteroseksualne parove i gotovo uvijek su žene te čija karijera nije prioritet.)

Nije stvar u tome da supruzi nisu progresivni ili da ne podržavaju svoje žene. Definitivno sami sebe vide tako – baš kao i mnogi direktori i čelnici kompanija sa kojima sam radila. Međutim,  često ih iznenade kompromisi koje nisu očekivali. Srećni su što su im žene uspješne i zarađuju mnogo. Srećni su zbog njih i podržavaju ih – dok god se to ne kosi sa njihovim karijerama. Studija koju su provele Pamela Stoun i Meg Lavdžoj je pokazala da su muževi ključni faktor razloga zašto dvije trećine žena napušta svoj posao, često jer su supruge te koje su morale popuniti takozvani roditeljski vakuum.

„Iako su žene gotovo jednoglasno rekle da im muževi pružaju podršku, rekle su i da isti ti muževi odbijaju da promjene sopstveni poslovni raspored ili više učestvuj u odgoju djece.“

Kako je to formulisala jedna od žena: „Uvijek mi govori da mogu da radim šta hoću, ali nikada nije tu da preuzme neki dio obaveza.“

Žene su šokirane i iznenađene. Smatrale su da su pravila i raspodjela obaveza jasna, da će visokoobrazovani partenri međusobno pružati podršku i smjenjivati se, pomagati si da oboje ostvare svoj puni potencijal.

Istraživanje koje su sproveli postdiplomci Poslovne škole Hardvard jasno pokazuje ovaj nedostatak povezanosti: Više od polovine muškaraca očekuje da će njihova karijera biti važnija od karijere njihovih supruga, dok žene uglavnom očekuju ravnopravnost. (Gotovo nijedna žena nije smatrala da njena karijera treba da bude važnija od njegove.) Muškarci milenijalci se često predstavljaju kao prosvjećeniji, ali stvarni podaci komplikuju tu sliku: istraživanje je pokazalo da bi mlađi muškarci mogli biti čak i manje posvećeni jednakosti nego stariji.

Čak i kada je riječ o parovima koji jesu posvećeni jednakosti, potrebno je dvoje izvanrednih ljudi da se nose sa izazovima dvije jake karijere. Lakše se opredijeliti za manje otpora – istorijsku normu u kojoj je muškarac fokusiran na karijeru, a žena na porodicu. To naročito važi za prilično česte slučajeve u kojima je muškarac nekoliko godina stariji i ranije je započeo izgradnju svoje karijere, pa već i zarađuje više. To vodi u začarani krug iz kog je teško izaći – muškarci imaju više prilika da zarađuju više, a ženama je sve teže i teže da ih sustignu.

Foto: CoWomen / Unsplash

Razočarenje je duboko – i traje. Rezultat je zakašnjela reakcija, kako sam otkrila prilikom istraživanja knjige o povećanim stopama razvoda i brakova tokom ’50-tih i ’60-tih: talentovane žene pod uticajem svojih muževa zapostavljaju svoje aspiracije i pauziraju svoj život. Nakon što djeca napuste dom, često to urade i supruge.

Oko 60% razvoda u starijoj dobi su inicirale žene, često kako bi se fokusirale na karijeru.

Onda dođe vrijeme da se šokiraju muškarci. Toliko su se trudili, toliko im dali – shvatili su da je to bila njihova uloga. Ali to nije poenta modernog života u paru u ovom vijeku veće polne ravnopravnosti. U ovim ekonomski nestabilnim vremenima parovi u kojima oba člana privređuju imaju mnogobroje prednosti u odnosu na neke prethodne periode, kako tvrdi autorka Eli Finkel u svojoj knjizi Brak sve ili ništa. Najbolji brakovi nikad nisu bili srećniji, uravnoteženiji ili više međusobno ispunjavajući. Polna ravnoteža kod kuće je stvorila daleko otpornije parove. Ali potrebno je više od međusobne podrške i ravnoteže da odnos bude uspješan decenijama.

Ignorišite snove svojih partnera na sopstvenu opasnost.

„Nisam znao“ je ono što su mnogi muškarci sa kojima sam razgovarala rekli o odlasku svojih supruga. Meni to mnogo liči na ono što mi kažu vođe kompanija nakon što su neke od njihovih najstarijih šefica odjela dale otkaz. Nisu očekivali da će otići, nisu baš shvatili koliko im smeta takvo ponašanje, nedostatak priznanja ili unaprjeđenje manje sposobnog muškarca.

Foto: Jonathan Borba / Unsplash

Ali kad se sve sabere i oduzme, ne radi se o tome da nisu znali. Radi se o tome da ih nije bilo briga. Nisu slušali – jer nisu mislili da moraju. Odsutno su klimali glavom i ignorisali tu buku jer su mislili da nije važno i da to neće direktno uticati na njih. Nekoliko muškaraca mi je priznalo da su mislili da je za frustracije njihovih supruga kriva menopauza i da samo treba da sačekaju da to prođe. Upravo takva minimalizacija i zanemarivanje i navodi žene da se same počnu fokusirati na sebe i naposlijetku i napuste svoje, zakašnjelo iznenađene i tužne, muževe.

Mnoge stvari koje ljudi uče o vođstvu i timbildingu na poslu se direktno mogu promijeniti i na uspostavljanju bolje ravnoteže kod kuće. Neke od najjednostavnijih a najefektnijih su:

  • Vizija. Što ranije raspravite dugoročne lične i profesionalne ciljeve i redovno se vratite na tu temu. Nedostatak usklađenosti i međusobne podrške među parom može odgoditi čitavu životnu strategiju. Jasno izrazite kakvu podršku ćete trebati i očekivati biste ostvarili svoje ciljeve.
  • Aktivno slušanje. Najčešća pritužba žena jeste da ih se ne sluša dovoljno, a muškaraca da ih se ne cijeni dovoljno. Za početak, redovno sjednite i razgovarajte tako da se zaista i slušate (jednom mjesečno je dobro, ali najmanje jednom u tri mjeseca). Posvećeno, bez prekidanja, fokusirano slušajte sve što vam partner govori direktno u lice. Onda ponovite šta ste čuli. Prilagodite se ukoliko je to neophodno. Potom zamijenite uloge. Zvuči čudno? Samo dok ne shvatite da vam to spašava vezu.
  • Povratna informacija (laskanje). Svi cijene povratne informacije, ali to je prilično rijetko, kao kod kuće tako i na poslu. Preporučuje se omjer 5:1 – pet pozitivnih komentara na svaki „konstruktivni“. Ispostavlja se da ljudi vole da dobijaju pohvale, naročito od intimnih partnera. Stoga nemojte se suzdržavati od toga da kažete ženi koliko je predivna, sjajna, puna ljubavi i podrške. Nagradite pozitivno ponašanje i gledajte kako se razvija. Zvuči izvještačeno? Samo dok ne vidite kako im oči sijaju.

Foto: Priscilla Du Preez / Unsplash

Ako vaš partner ne želi da se upusti u to, ako nije zainteresovan da gradite takvu bliskost i odbija da potražite pomoć, zapitajte se zašto. Razumijte sopstvene probleme i uticaj koji imate na druge ljude, stepen do kog vi stvarate reakcije sa kojima se borite. Razmislite o tome da radite sa terapeutom ili savjetnikom. Na kraju, nakon što ste razumjeli sebe, ukoliko se odnos ne popravi, ostaje pitanje: Zašto ostajete u takvom odnosu? Radi li se tu o ljubavi ili strahu?

Do nedavno, žene su se daleko više plašile nego što su imale novčanih sredstava; nedostatak ljubavi je bio loš, ali ne toliko loš koliko siromaštvo. Za mnoge žene, veća finansijska nezavisnost znači da mogu imati kvalitetnije veze. Žene žele ljubav i priznanje i podršku, kako na poslu tako i kod kuće. Preduzeća koja to ne nude imaju problem sa zadržavanjem žena – mnoge od kojih će osnovati sopstvene kompanije. Parovi koji imaju iste probleme će se susreti i sa istim ishodom: žene odlaze.

Zadržavanje žena, i kod kuće i na poslu, zahtjeva sposobnost i samosvjest. Zahtjeva pažnju i svjesno prilagođavanje jučerašnjih namjera današnjim stvarnostima. Na poslu to znači prilagođavanje kulturama i sistemima kompanije. Kod kuće to zahtjeva jednako strateški fokus na ostvarivanje potencijala oba partnera, sa dugoročnom porodičnom vizijom, tonom pažljivog slušanja i redovnim laskanjem.
Bilo šta manje od toga je dio jučerašnjice.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije