MedicinanajnovijePorodicaŽivot

Vitiligo: Moje dijete se čudilo kada drugar neće da mu pruži ruku

Nekada je dovoljna jedna riječ da izazove bujicu.

Bujicu drugih riječi, emocija, suza, bujicu svega.

Piše: Ksenija Nikašinović Redakcija

Pogoto kada ljudi nose isti problem, koji često ostaje sakriven, prekriven svakodnevnicom i usputnim životnim okolnostima.

Vitiligo… Mali, a veliki problem. Nije bolest, ali je bolno stanje. Svaka flekica je jedna priča, njihov broj je često jednak broju stresova koji se preguraju. Šta može biti stres kod malenog bića od 3 godine?

Ukoliko to nisu ozbiljni životni problemi, može biti i sitnica. Svađa u vrtiću, loši snovi, odvajanje od roditelja na bilo koji način… Sa prvom flekicom počinje borba, koja roditelju često izgleda beznadežno.

Prvi pokušaj, prvi odlazak kod doktora se najčešće završava porazom. Kažu da nema pomoći, da molite Boga da se ne širi i da ne dramite, jer Bože moj, postoje i mnogo teže bolesti.

Da, tačno je, postoje. Ali, zašto se uvijek ide logikom “postoji i gore od toga”? Postoji gore. Ali postoji i bolje! Samo, do toga je dalek put. Put kroz maglu, sa mnogo trnja i prepreka. Niste sigurni vidite li svjetlost na kraju tunela, ili je iluzija. A vašem rođenom Suncu treba ta svjetlost.

Čak iako je dijete još uvijek nesvjesno svojih flekica, vi ste presvjesni. Osjećanja se smjenjuju. Strah što ne znate šta će se dalje dešavati, tuga što se to dešava baš vama, bespomoćnost i nemogućnost da uradite išta što bi djetetu vratilo pigment i osmijeh na lice.

U nekim slučajevima, kada je u pitanju “naslijeđeni” vitiligo, na sve to dodate osjećaj krivice i griže savjesti. Trebalo bi da dijete “preuzme” vaše dobre osobine, a ne neki nedostatak, makar to bio i pigment. Taj nedostatak povlači mnoga nedostajanja.

Nedostaju prave informacije, nedostaje razumijevanje i podrška, nedostaje i život u kojem nije postojao vitiligo. Sve to ostaje sakriveno duboko u nama, nevidljivo pod maskom svakodnevnice. A kada ostanemo sami sa sobom, tada je najteže. Lično znam.

I moje Sunce je znalo da je posebno i čudilo se drugima koji ne znaju šta je vitiligo. Čudio se začuđenim pogledima, čudio se kada drugar neće da mu pruži ruku. Mislim da ga je i boljelo, ali je prećutao, jer je znao da će mene boljeti više. I zaista, bilo je jako, jako teško.

Ali, iz te borbe, poslije mnogo poraza, mi smo izašli kao pobjednici! Pobjeda može imati više oblika i potpuno je nebitno da li ćete pobijediti na taj način što će flekice nestati, ili ćete prihvatiti i bez ikakvog negativnog osjećanja, živjeti sa vitiligom kao da ga nema.

Ne prihvatajte poraz, koliko god bilo teško. Ne gledajte unazad, postoji samo naprijed! I ne stidite se ni vitiliga, niti da zatražite pomoć. Jedan čovjek je samac, dvoje su već armija! 💗

*Tekst je pisan na osnovu poruka roditelja djece sa vitiligom i iz ličnog iskustva.

Za Lolu :Ksenija Nikašinović

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije