Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO ljudimaO životu

Ako znaš tko te krpa, a tko buši, znaš sve.

Pola dva je ujutro. Zapravo i nije čudno da smo manje više svi budni jer ipak je najluđa noć, ona novogodišnja, kraj, početak, crveno rublje… Svi stereotipi i sva očekivanja ikad.

Piše: Ana Kolar

Foto: Igor Dugandžić / privatna arhiva

Ali drugačije je ovaj put. Na mobitelu su, među inim čestitkama i njegove fotke. Red čestitanja Nove, zdravlja, ljubavi, sreće i tatinih fotografija.

Pod nosom mi je i dalje miris njegove kože, pod prstima mi je toplina njegovih leđa koja sam grlila par sati prije nego je zaspao. Pred očima mi je njegov osmijeh, isti onaj koji vidim u ogledalu ili na svojim fotografijama.

Početak je. Prvi početak otkako ga nema, prva u nizu Novih godina bez njega.

Kažu, uz svo crveno rublje i izraze sreće, da će ti tekuća godina biti onakva kakav ti je prvi dan nove godine.

Prema tome, ove godine ću biti sama, uplakana, tumarat ću Zagrebom i trošiti vrijeme. OK, mogu živjeti s tim. 

Prošlu rundu oko Sunca započela sam nasmijana, voljena, sita, zadovoljena, neusamljena… Sve je bilo donekle idilično. I vrlo brzo se pretvorilo u Pakao. Namjerno velikim slovom. Jer strah koji mi je taj netko ulijevao zaslužuje veliko slovo. Konstantni nemir, osvrtanje, ucjene i život pod povećalom. Sve to, a i puno gore, donijelo je možda i veću lekciju od smrti tate.

Spoznala sam koliko je ljudsko biće sposobno manipulirati tobom, pogotovo nama osjetljivijima. Da postoje narcisi i psihopati i da ih je, nažalost, podosta oko nas. Kažu neka istraživanja da ih je sve više. Moguće jer ipak nije nikad više ljudi hodalo Zemljom. 

Naučila sam, tamo negdje na proljeće pa sve do ljeta, da me manipulatori doslovno mogu doći glave. Nikad u životu mi nije došlo da zovem Hitnu zbog sebe. Bila sam sigurna da ću se ugušiti jer je napad panike u petom mjesecu bio toliko jak. Najjači koji sam ikad imala. Dva dana mi je trebalo da se naspavam, odmorim lice i čeljust od stiskanja, da bolovi među rebrima popuste jer sam se preko sat vremena borila za zrak. 

Srećom, par tjedana kasnije sve je s nama bilo gotovo i trebalo je ponovno prodisati. Pomogli su mi i drugi u tome, isti oni koji su me kasnije skupljali s poda kad mi je tata umro. Isti oni koji sad gule zidove tatinog stana, razvažaju, zovu, grle… Isti oni koji mi govore da mogu sve i koji mi čestitaju na prekidu veze riječima: “Konačno si opet normalna.”.

Oni koji ti se nakon nekoliko godina ponovno vrate u život, ne traže ništa, a daju sve. Pitaju te jesi li gladna, trebaš li nešto, kako mogu pomoći. Pisala sam već o njima, nazvala ih ljudima flasterima prije par tjedana, ali nisam napisala kako sam ih zaslužila.

Iskreno, ne znam. Nisam planirala zaslužiti ih, ali drago mi je da jesam i želim da znaju da sam zahvalna što su tu.

Šalju danas poruke za Novu godinu, ali znaju da mi je svega dosta i da jedva čekam odmoriti. Ti ljudi flasteri te znaju i bez riječi, poruka, tekstova… Osjete te.

Vide te na cesti, prvi put u dvije godine, i zagrle te. Ne pitaju ništa, sve im bude jasno.

Pošalju samo znak srca s vremena na vrijeme, jer nisu u blizini, a zapravo su najbliže.

Ljudi flasteri mogu biti desecima i stotinama kilometara udaljeni, a osjetiš ih pored sebe onda kad treba. S druge strane fizički pored tebe mogu biti neki drugi, i umjesto da te krpaju, stvaraju ti nove rane i nove rupe. 

Najvažnija lekcija od prošle godine, definitivno.

Ljudi flasteri. I kao i flasteri u drogeriji ima ih raznih oblika, boja, svojstava, roka trajanja, ali svi imaju svrhu. 

Do idućeg puta, ako već niste, osvijestite si tko vas je krpao, a tko ranjavao. 

Zagrljaj,

A.

 

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije