Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO ljudima

Svakoj onoj majci čiji zaleđen pogled ostade na sivim hodnicima bolnice

Majka sa djetetom koje ima dijagnozu.

Redakcija

Foto: Aditya Romansa / Unsplash

Ovaj me ispit zatiče nespremnu.
Života neke nove, koje ne želim da učim lekcije.
Tek je kasno poslijepodne, a napolju već mrak. Zima je.

Tumaramo hodnicima dječije bolnice.
Tražimo sobu gdje joj leži dijete.
Hitan prijem, ona tek sad može kod malog.

Svjedočim apostilama udaranim na životne sudbine ljudi oko mene i pečatim to sve ružnim bolovima u prsima.
Držim je pod ruku, držimo jedna drugu. Pustoš postade sve.

Zašto nemamo treninge kako se živi život prije nego nas život uzme pod svoje, sve se češće pitam.

Svakoj onoj majci čiji zaleđen pogled ostade na sivim hodnicima bolnice,
Čiji dah se ledi, a napolju možda caruje vreo juli dokusne doktora nemarno izgovaraju latinske nerazumljive riječi.

Svakoj od vas čiji se cijeli svijet skupio u jednu tačku pred očima, pa onom filmskom brzinom i još brže eksplodirao na sve strane da se nikada više ne sastavi,
I zauvijek donio rđav ukus u ustima, obojen sivom.

Svijet koji je nastavio da postoji, za svakog osim za vas,
Vas koja je istog tog nedovršenog trena morala da se uspravi nasmije okicama svog čeda,
Tren koji se pretvara u tsunami koji samo i jedino vama pripada.
Dijagoza vašeg djeteta.

Svakoj, svakoj od vas čijem djetetu fali mali dio nečega, možda hromosom,x, y ili žnj ali fali,
Pa bi vi hodale selima i gradovima planinama i dolinama i tražile ga, pitale da možda neko nije pronašao taj malehni djelić zdravlja, jer vama fali.

Tako vam treba.
Ali planine šute i dolovi usnuli.
Samo ste vi i papir
kao namjerno naškraban stranim jezikom i spoznaja da je vaše dijete bolesno.

Svakoj od vas, koja samo i jedino zna kako noć može biti beskrajno duga bez nade da će da svane ikada,
Koja je ponijela dijagnozu svog djeteta u svim džepovima duše, ja skidam kapu, i ljubim skute i molim za vas, za nas.

Na drugom spratu dječije bolnice, Juliana, sve odiše mirom.
Igračke stoje zamišljene, jer ovdje se djeca ne igraju, mada sve liči na veliku šarenu igraonicu.
Ovdje djeca imaju bol. Boluju.

Foto: Sabine van Straaten / Unsplash

U velikim akvarijima prepunim šarenih ribica pustolovina malog Nema je zastala, kao da čeka dječije rukice i poglede na staklima da se probudi čarolija i sve oživi.

Danas je kroz administraciju medicinskih statistika još jednom dječaku uknjižena dijagnoza.
Studenti iz Univerziteta Leiden ostali su zapanjeni otkrićem.

U oznojene dlanove majke doktori su utrpali listove svojih štampanih saznanja i, kao da se stide, brzo nestajali niz hodnik.

Svakoj od vas koja zna da njeno dijete nije samo nerazmuljiva rečenica u sistemu, i da ljubav čini čuda i da dova otvara zapečaćena vrata
ja šaljem čistu ljubav i poštovanje, duboko.

 

 

Piše: Jasmina Mrkonjić

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije