Mi ljudi smo različiti i što prije to prihvatimo to nam je lakše živjeti među tim različitostima. Zaboli me je li netko ove ili one boje, ima li višak ili manjak kila, voli li čitati ili ne čita uopće. To me se ne tiče dokle god te različitosti ne štete toj osobi i drugima oko nje.
Foto: Privatna arhiva
Ja recimo ne čitam portale i ne čitam žutu štampu, ne gledam televiziju i showbizz sadržaje. Nije bitno zašto to ne radim, jednostavno mi ne paše i razlikujem se u tome od mnogih, a isto tako ima i mnogih meni sličnih.
Baš zato što to ne radim vjerujem da mi više zapne za oko kad na naslovnici opet, po ne znam koji put, stoji nečija beba. Ona neka beba nekog poznatog para, tek se rodila, a već ju moramo upoznati jer to prodaje i ljude zanima. OK. Nitko ne pati zbog toga, a oni su se lijepo izreklamirali.
Ali, realno me se ne tiče tko je trudan s kim, tko je rodio i što je obukao. Stvarno ne. Čak i da me zanima, ne tiče me se i ne utječe na mene, nikako.
I taj dio me ljuti. Jer nas se ne tiče neka tamo Madonna, britanska kraljica, Tom Hardy, nogomet, trudnoće i razvodi. Stvarno nas se ne tiču.
A ima toliko toga, i lijepog i ružnog, što nije na naslovnicama i što ne prodaje, a tiču nas se itekako.
Negdje između Božića i Nove godine u Ladimirevcima u Slavoniji dogodilo se nešto prestrašno. Vlasnici psa vratili su se kući i našli svog psa teško ozlijeđenog u vlastitom dvorištu. Ovako, odjednom. Ni kriv ni dužan.
Pas je imao teške ozljede rektuma i debelog crijeva jer mu je netko nagurao petardu i zapalio. Da, postoje i fotografije ozljeda.
Nekoliko dana veterinari su se borili za život teško ozlijeđenog psa i nisu uspjeli. Uginuo je. Iskreno, možda i bolje jer tko zna kakve bi taj pas sve traume imao i bi li ikad normalno živio. Ja prva vjerojatno ne bih htjela da moj pas preživi tako nešto, da ostatak života i on i ja budemo u strahu, da na sam zvuk škripe kočnica, pucanja petardi ili bilo što slično poželimo oboje iskočiti iz vlastite kože. Nikome to ne želim, a najmanje nedužnoj životinji.
E sad, reći će da sam radikalna i neka sam, ali taj pas je zaslužio da bude na naslovnici jer nas se tiče. Svi bismo za to trebali znati i vidjeti u kakvom gnoju živimo. Taj čin je itekako bitniji od neke glumice koja je ostala trudna. Da, ljepše je pročitati da se netko voli i da je uspješan, da je lijep i ima para, a ne tamo tekst o psu u agoniji.
Slažem se, ni ja ne želim da takve vijesti postoje. Ali postoje. Živimo u svijetu u kojem gore i ugibaju životinje, u kojem se muče i preprodaju ljudi kao da su komad namještaja, u kojem se siluje, maltretira, tuče… I sve te počinitelje je netko morao roditi i odgojiti. Zato nas se tiče.
Jer su ti bolesni dijelovi društva ista naša vrsta i možda žive toliko blizu nas da je to jezivo.
Vjerujem da tim vlasnicima psa iz Ladimirevaca nikad ni na kraj pameti nije bilo da bi netko mogao nauditi njihovom ljubimcu, a kamoli tako zvjerski i proračunato. Isto tako ni na kraj pameti nije ni jednom roditelju da bi baš njegovo dijete netko mogao pokupiti na zebri i zbrisati bez da mu pruži pomoć. Nijedan otac ne misli da će mu kćer biti silovana, pa ipak, ima ih i svaka je previše jer nitko nije zaslužio biti silovan, mučen, ubijen, ostavljen da umre ili ugine.
Ali to nas se sve, ma koliko odvratno bilo, tiče. Jer smo roditelji ili ćemo to tek postati. Ili radimo u školama i vrtićima i odgajamo neke nove generacije i ne možemo ih držati pod staklenim zvonom. Moraju znati da život izvan školskih klupa nije cvjetna livada ni naslovnica Cosmopolitana ili nekog portala.
Svijet je bio i (p)ostao okrutno mjesto i nikakva kraljevska beba neće privremeno uljepšati stanje stvari. Jer, umjesto da vrijeme trošimo na kraljevske bebe i celebrity trudnoće, boju godine, ajmo sjesti i porazgovarati s vlastitom djecom. Objasniti im što se radi, a što ne. Upoznati ih i vidjeti ima li možda nekih nelogičnosti u njihovom ponašanju što bi netko stručan mogao popraviti dok je vrijeme.
Ne kažem da se rodiš s idejom da u odrasloj dobi guraš petarde psima u guzicu, guliš mačke, siluješ djecu, ali sigurna sam da svi ti “stvorovi” pokazuju jasne znakove da nešto ne valja i puno prije nego naprave neko zvjerstvo. Samo, treba te znakove uočiti, a to je teško danas kad se nema vremena, a ono malo slobodnog vremena troši se na stvari koje nas se ne tiču i koje nas privremeno opuste. Na članke zbog kojih odlutamo, na fotografije zbog kojih imamo osmijeh na licu i osjećaj ljubomore u želucu jer bismo i mi nešto takvo. Sve je to jako normalno i jako ljudski, ali s vremena na vrijeme stanimo i okrenimo se oko sebe. Baš oko sebe, u prostoru u kojem se nalazimo, na ulici kojom svakodnevno idemo na posao, u uredu u kojem ni nakon nekoliko godina ne poznajemo tko pored nas sjedi.
Slijepi smo pored zdravih očiju. Gluhi pored zdravih ušiju. Nijemi, a glasnice nam itekako rade na stadionima i koncertima.
Pas iz Ladimirevaca više nije s nama, ali tiče nas se da se nešto takvo više nikad nikome ne dogodi. Tiče nas se da znamo kakvi bolesnici žive preko ceste, da ih sankcioniramo i da osiguramo svoju djecu, ljubimce i sebe.
Tiče me se svaka silovana osoba, svaka odstrijeljena srna, svaka prometna nesreća za koju je kriv neki klinac kojem je tata kupio auto.
Tiče me se jer iza svega toga stoji nešto što bi trebalo ići u istu kategoriju sa mnom, u kategoriju čovjeka, a to nije. Zato i je nešto, a ne netko.
I tiče me se jer danas-sutra želim roditi i odgojiti Čovjeka i Ljude, a ne zvijer.
A, bome, želim i živjeti među Ljudima.
Do idućeg puta, okrenite se oko sebe jer tiče vas se,
Zagrljaj.
A.
Dvostruki Vodenjak koji nikad ne odustaje. Krila su mi nekoliko puta podrezana i svaki puta sve jača i veća. Vjerujem u ljubav, a ne u sate, kalendare i modu. Najljepše je plakati i smijati se istovremeno. I hodati bosonoga po travi.
