Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO ljudimaO životu

Plači. Nemoj plakati. Budi sama. Okruži se ljudima… DOSTA!!!

Prije dva mjeseca, negdje u ovo vrijeme, mama i najmlađi buraz i ja sjedili smo na kavi u nekom bircu na Ravnicama. Vjerojatno nikad više nećemo sjediti u tom istom bircu.

Piše: Ana Kolar

Foto: Igor Dugandžić / privatna arhiva

Pljuštala je kiša cijeli taj dan i sjećam se da su mi smeđe kožne gležnjače promočile. Nije mi bilo bitno jer mi je promočilo srce. Izlazilo je van kroz suzne kanale i nije prestajalo.

Brat i ja smo se vlakom vratili iz doma u kojem je bio tata, svjesni da je to vjerojatno zadnji put da ga vidimo. Zvali smo mamu u suzama, kao da nam je sedam ili osam godina, a ne tridesetak. Doslovno: Mama, trebamo te. Tata je gotov.” i tako je i bilo svega par sati kasnije.

I sad, dva mjeseca nakon toga, svaki put kad se u krevetu okrenem i legnem na desni bok sjetim se zadnjih trenutaka s njim. Kako se od srama, tuge i nemoći okrenuo na desni bok, a ja sam sjela između dvije prozirne cijevi koje su bile zabodene u njegovo tijelo, njemu iza leđa i nadvila se nad njega. Pošnjofala ga po licu, pomazila da zna i osjeti da će sve biti ok, da ga ne bude ni strah ni sram jer bolest, a ni smrt to nisu niti bi trebali biti. Volim te, rekla sam mu. Pitala sam ga doslovno voli li on mene jer sam znala da ne može govoriti od bolova, klimnuo je glavom i promrmljao potvrdno i to je bilo zadnje. Zadnje što smo moj tata i ja komunicirali. Prije dva mjeseca. Jebena dva mjeseca. Čini se istovremeno kao da je bilo jučer, ma šta jučer, prije 5 minuta, još uvijek osjetim njegovu kožu na svom desnom obrazu, a onda na neke druge momente imam osjećaj da je prošlo tri desetljeća. Ne postoji pravilnik niti priručnik što bi i kako trebao u situaciji kad ti umre roditelj, ali i da postoji vrijeme je tu jebena komponenta koja ide i radi mimo svih pravila.

Prije dva mjeseca sam ga ljubila, grlila i mazila, i to me tješi. Jer nije to davno, neke prijatelje i prijateljice nisam puno duže od toga ni vidjela ni čula. Ali… Njih ću vjerojatno ponovno imati u zagrljaju, njega sigurno neću. Sa njim su zaspale sve prilike za ponovni susret, za popravke i krpanja nekih rana iz prošlosti. Kvragu, nema više ni mogućnosti da se zakrvimo opet, sve je to nestalo prije dva mjeseca.

I iskreno ne znam kako da se nosim s tim. Kažu svi da vrijeme pomaže, a onda neki drugi svi kažu da vrijeme ne pomaže. Doslovno sam se svega naslušala.

Plači.

Nemoj plakati.

Budi sama.

Nemoj biti sama.

Daj si vremena.

Okupiraj se. 

Spavaj.

Odmori.

Radi što te veseli.

Nemoj misliti na to što se dogodilo.

Pričaj s njim.

I jebiga, dosta mi je. Baš dosta.

Dosta mi je da ne znam što je pravo, a što krivo, jer realno sve ide i sve igra, na meni je samo da čekam dok bol ne popusti. Ne otupi i ne postane dio mene, valjda. Jer čula sam i to. Da se samo navikneš da unazad dva mjeseca svijetom hodaš s rupetinom posred grudnog koša.

Čula sam da je normalno da ga vidiš posvuda, u tramvaju, u autima koji stoje na semaforu, u susjedima, na televiziji… Kažu da je normalno da te svako malo nešto ili netko podsjeti. Čula sam i da je to, za one koji vjeruju u onozemaljski nastavak života, kao neki pozdrav s njegove strane. Da mi se javlja i daje mi do znanja da je tu. Da me čuva i da nisam sama.

Ne znam niti mogu znati je li to istina, jer ako je, s njim imam bolji odnos unazad zadnja dva mjeseca nego što sam ga imala protekla dva desetljeća.

Za tjedan dana mi je rođendan i dala bih sve na svijetu, doslovno sve, da dobijem SMS sadržaja: “Sretan rođendan! Volim te!” 

Ove godine, a ni iduće neću dobiti takav SMS, ne s tog broja. 

I ne znam znate li, ali boli luđački unatoč tome što se eto držim, radim, skupljam samu sebe s poda. Boli iako se smijem, šalim, živim, ali boli stalno. I ne prestaje.

Ne znam kad će prestati, a ne znam niti želim li da prestane jer imam osjećaj da je onda baš gotovo i da je stvarno otišao.

S vremenom sam razvila taj neki strah da ako ga ne vidim na cesti, ne sanjam, ne mislim na njega, da ću zaboraviti njegov miris i osjećaj njegovog obraza na mom. 

Ovako ga barem još držim pored sebe pa neka boli.

Do idućeg puta, ne čekajte zagrliti one koje volite najviše. Grlite ih dok su još tu.

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije