Usudila sam se da budem sijeda, stidila se i bila ponosna.
Na kraju, neugodni prelaz je itekako bio vrijedan!
Galadriel Watson / The Lily
Prilično su rijetke žene koje odaberu da budu sijede prije nego što zađu u pozne godine. Ali ja sam bila jedna od njih.
Oduvijek sam smatrala da ljepota dolazi prirodno i da nema potrebe da krijem ko sam. Činilo mi se da je takav stav pohvalan – dok me nije počela biti sramota. Pa ipak, na kraju, taj neugodni prelaz je itekako bio vrijedan!
U početku je sve bilo u redu. Oduvijek sam se divila divnoj srebrnoj kosi svoje tetke. I ja ću ostariti sa stilom. Prvu sijedu sam primjetila negdje početkom 2000-tih.
Tada sam shvatila da niko od mojih vršnjaka nema sijede. Zašto sam ja bila drugačija?
Uprkos društvenom pritisku, držala sam se sopstvenih ubjeđenja.
Ja sam bila među rijetkima.
Čak dvije trećine Amerikanki korist neki vid farbe za kosu.
Najgore mi je bilo voziti se autobusom. Uvijek sam se osjećala staro i ružno.
Jednom sam kupila farbu.
Uz olakšanje što mi burna negativna reakcija omogućava savršen izgovor, bacila sam je.
Danas, više od deset godina kasnije, siva je nadvladala smeđu.
Što i nije tako loše. Često dobijam komplimente na račun kose.
Nisam poklekla i ponosno nosim svoju frizuru.
Osim peglanja! Toga se ne odričem.
