Baš kao Hari i Megan, u redu je odmaknuti se od svoje porodice

Megan Markl je postavila značajan primjer kada je preuzela ulogu vojvotkinje od Saseksa. Kao Amerikanka mješane rase, modernizovala je britansku monarhiju. Takođe je posvetila pažnju napredovanju žena putem humanitarnih akcija i razbila mitove o trudnoći nakon 35. godine.

Sada ona i njen suprug, princ Hari, postavljaju primjer brige o mentalnom zdravlju – čak i kada to vodi do nezgodnih promjena u porodici.

Do sada ste vjerovatno već čuli da su vojvoda i vojvotkinja od Saseksa na svom Instagram profilu objavili da će se „povući kao stariji članovi kraljevske porodice“ kako bi radili na novoj, progresivnoj ulozi u svojoj porodici. Iako uglavnom kruže nagađanja o tome šta se dešava i nisu nam poznati detalji takve odluke, jedna stvar je prilično jasna: postavljaju veoma čvrste granice.

U redu je da provodite manje vremena sa svojim toksičnim roditeljima. U redu je da se preselite na drugi kraj svijeta i počnete ignorisati svog oca. U redu je da se udate za princa i učite ga o granicama. U redu je da rasturite jednu dinastiju jer su toksični kolonizatori. Radite šta vam je potrebno da se nosite sa situacijom.

No šalu na stranu, to je prilično hrabar potez. Iako je iskustvo Megan i Harija prilično jedinstveno jer se moraju nositi i sa svim zavrzlamama kraljevske porodice, ono kroz šta prolaze i nije tako rijetko. Većina nas se vjerovatno bar ponekad morala nositi sa upitnim porodičnim odnosima.

Postavljanje jasnih granica sa rođacima i davanje im do znanja šta je za vas u redu a šta ne možda nije uvijek baš najlakši zadatak, ali u mnogome može dugoročno olakšati život i vama i njima.

Evo zašto su nam potrebne granice.

Kad smo bili mladi, naši roditelji ili staratelji su prilično upravljali našim životima. Oni su odlučivali o svemu a mi smo uglavnom samo pratili. Međutim, kako smo odrastali tako smo sve više postajali sopstvene ličnosti.

„Upijamo informacije od porodice, ali i od svijeta i onda sklapamo svoju sliku od tih djelića i primjenjujemo na sebe – počinjemo učiti više o sebi u kontekstu svih tih informacija“, objašnjava Majra Mendez, licencirana psihoterapeutkinja i koordinatorica programa za intelektualne i razvojne poteškoće i mentalno zdravlje.

Dok sklapamo sliku o svijetu i tome kako se mi tu uklapamo, razvijamo jaču ideju o tome šta nas definiše i za šta se zalažemo. Kako bismo ispunili svoje želje i potrebe, stvari koje volimo i one koje baš i ne, moramo se prilagođavati – postavljati neke granice – kako bismo mogli živjeti na način koji nam je ugodan.

S obzirom na to da neprekidno učimo više o sebi, ovaj proces se nikada zapravo ne završava. Kako se mi razvijamo i mijenjamo tako se mijenjaju i naše potrebe, zbog čega smo u stalnoj potrazi za svojom pravom ličnošću.

Bez granica nakupljaju se zamjerke.

Pomislite na situaciju kada je neko prekoračio granicu. Često se to odigra tako što neko nametne očekivanje ili obavezu nekome drugome. Moždavas roditelji očekuju na nedjeljnjem ručku svake sedmice, vaša sestra vas previše forsira da budete nešto što niste ili vam možda partner nameće svoje političke stavove.

Može biti jako zamorno kada vam neko drugi konstantno govori kako da se ponašate ili reagujete. Borba da izbalansirate potrebe i želje drugih ljudi sa sopstvenim može uzrokovati ogromno nagomilavanje krivice i zamjeranja. Bez zdravih granica koje jasno poručuju „Molim te prestani, to mi je neugodno“ negativne emocije se nagomilavaju i talože dok ne dođete do momenta pucanja.

„Ako se osjećate krivim zbog nečega što zapravo ne želite da uradite počinje vam se nagomilavati zamjeranje, pa se možda počnete udaljavati od porodice, odbijati ih, razgovarati sa njima agresivno, pa izađu svakakva negativna osjećanja“, rekla je Mendezova.

Psiholog Džesi Varner-Koen je dodao da je izbjegavanje tih problema najgore što možemo uraditi. Ne samo da to ne rješava izazov i vodi do zamjeranja već i ultimativno podriva i sabotira kompletan odnos. Vaše potrebe su jednako važne kao i potrebe vaših rođaka, pa se trebate pozabaviti bilo kakvim sukobima.

Jasne granice počinju iskrenom, otvorenom komunikacijom.

Tu na snagu stupaju zdrave, poštene granice. Međutim, prije nego što počnete izgrađivati zidove treba da otkrijete šta funkcioniše za vas a šta ne.

„Za početak se trebate pogledati u ogledalo. Kada otkrijete o kakvim je problemima riječ, pokušajte odrediti zašto vam to nešto smeta kao i šta treba da promijenite kako bi se vaš život sinhronizovao sa vašom porodicom.“

Upamtite: granice su dvosmjerne a kompromis je ogroman.

Ne možete samo odrediti šta je najbolje za vas i stati na tome. Razgovarajte sa članovima svoje porodice o tome šta se dešava i pokušajte zajedno pronaći rješenje. Ciljajte na to da budete otvoreni i da sarađujete, a ne da se međusobno podrivate i odbacujete mišljenja i osjećanja.

Varner-Koen predlaže da objasnite svoje viđenje stvari i ponudite prijedloge za kako dalje (na primjer, „Ne mogu stići na ručak svake nedjelje, ali jednom mjesečno je mnogo realističniji plan, pa šta kažete na to?“)

„Ono što je teško jeste pregovarati o razlikama u onome što se smatra adekvatnim granicama, jer tu postoje mnoge neusklađenosti koje se moraju riješiti.“

Smisao za granice nekih ljudi, ma koliko toksični oni bili, može biti u potpunosti stopljen sa njihovim identitetom (i kulturom, kao u slučaju Megan i Harija), pa to ponekad zahtjeva ozbiljno strpljenje i pregovaranje.

U idealnom slučaju, vaša porodica će reagovati pozitivno i prihvatiće to, pa ćete moći uspostaviti neke granice koje odgovaraju svima. Naposlijetku, morate uraditi ono što vam se čini ispravno. Imajte saosjećanja za druge, ali uvijek slijedite svoje instinkte.