Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO ljudimaO životuRazno

Bojimo se biti ono što jesmo jer ne znamo tko smo

Ide mi se u kino. Da, baš mi se sjedi u kinu i gleda mi se nešto o čemu ću kasnije razmišljati. Mogla bih si skinuti film ili seriju, pogledati kad i kako hoću, ali nije isti osjećaj.

Piše: Ana Kolar

Blogledalo

Foto: Igor Dugandžić / privatna arhiva

Nekad mi i smetaju drugi ljudi oko mene, pa čak i oni s kojima sam u pratnji jer komentiraju ili pak uopće ne komentiraju. Ovisi o situaciji.

Nedovoljno, za svoje pojmove, idem u kino i nedovoljno gledam dokumentarce u kinu. Možda zato i pamtim taj jedan dokumentarac više od svega što sam unazad dvije godine pogledala. Radi se o filmu o Davidu Lynchu. Da, s njim nema sredine, ili ga obožavaš ili ga ne voliš uopće. Ja sam na strani obožavatelja. Ali, ovo nije tekst o Davidu Lynchu niti o njegovim (ne)uspjesima.

U filmu o njemu spomenuo je svoju majku kao izrazito osviještenu mater koja mu, za razliku od brata i sestre, nije dala da koristi bojanke. Nikad neću zaboraviti tu scenu i objašnjenje koje je dao nama gledateljima. Majka mu nije htjela ograničavati kreativnost (u njegovom slučaju likovnu) crtama koje bojanka ima.

Do tog trenutka nisam bojanke gledala kao nešto što ograničava, nego kao nešto što bi trebalo poticati krativnost, maštu, odabir boja, uči dijete (ali i odrasle) što ide jedno s drugim i tako… Unutar crta i linija, unutar jedne ili dvije stranice, unutar određenih boja i materijala.

Počela sam razmišljati koliko su zapravo te bojanke, ali i ostalo ograničavajuće i prepuno pravila. Da, ništa se neće dogoditi ako prijeđeš crtu ili cijeli list papira obojaš jednom bojom, ali uvijek smo u vrtiću ili kod kuće uspoređivali kako jedan odnosno drugi crta ili boja. Uvijek je netko bio bolji, a netko lošiji. Nekome su više išli legići, nekome bojanke, a nekome sport. I sve to je bilo i  još uvijek jest po nekim (ne)pisanim pravilima.

Prije par dana jedna žena mi je napisala da joj se čini da se ljudi boje biti onakvima kakvi jesu. Odgovorila sam joj da joj se ne čini, jer se stvarno boje biti kakvi jesu iz razloga što ustvari ni ne znaju tko su.

Kopka me to već dugo.

Znamo li uopće tko smo kad smo od prvog dana stavljeni u neke obrasce, papire, unutar nekih linija, slijedimo milijun i jedno pravilo?

Znam li ja uopće kakva sam odnosno kakva bih bila da me nije podigla moja majka, da mi nije gurnula u ruke bojice i papir, a na noge stavila plesne cipele?

Ne kažem da su naši roditelji pogriješili jer nisu, a još manje namjerno, ali… Koliko svijet i život uopće puštaju, danas pogotovo, da roditelj bude samo neki oslonac i pušta dijete da se razvije u smjeru u kojem mu je prirodno?

Koliko roditelja će zbilja danas gledati svoje dijete i ne sugerirati mu da more bude plave boje jer je plavo (naučili su nas da je tako), a dijete bi ga možda obojalo u rozo?

Ne radi se tu ni o bojama ni o bojankama, a niti o talentima, već o onome što mi zbilja, svaki od nas u svojoj suštini jesmo.

Završavamo škole i fakultete, a možda smo htjeli biti ratari ili frizeri. Ili nešto za što uopće ne postoji ni škola ni tečaj.

Oblačimo uniforme i kute, a možda bi naša duša bila sretnija i mirnija u nekoj potpuno drugačijoj odjeći. Ili pak bez odjeće.

Od jutra do mraka slijedimo pravila, obrasce, ispunjavamo zadatke, križamo stvari sa “uradi danas” liste, iščekujemo kraj radnog vremena ili nekih drugih obaveza da bismo došli gdje nam je dobro i ugodno  i osjećali se svoji na svome.

Gdje god to bilo. Ne mora uopće biti zatvoren prostor, stan, kuća, dnevni boravak…

Evo ja, primjerice, već mjesecima sanjam da završim sve (u međuvremenu se natovarilo još svega na to sve) i da odem u prirodu. Da hodam bosa po travi, kiši, snijegu, makar na trenutak…

Da ne brinem hoću li se uprljati, jer nitko nije umro od blata ili kiše.

Da jedino što čujem budu zvukovi iz prirode, vjetar, cvrkut, šuštanje lišća, žubor vode, disanje svijeta oko mene i moji udisaji.

Maštam da ne razmišljam koliko je sati i gdje moram biti u koje vrijeme, da se samo izgubim i prepustim ne bih li se našla.

I stvarno vjerujem da se ljudi boje biti ono što jesu jer ne znaju tko su.

Normalno je i ljudski da se bojimo nepoznatog, a s godinama i iskustvom bojimo se i procesa koji treba započeti da bismo se ogolili i došli do onoga što nas čini nama.

Ne, ja nisam Ana. A nisam ni Kolar. To sam dobila, to su mi neki drugi ljudi dodijelili, i njima njihovo neki drugi. Isto kao i neke druge karakteristike.

Zahvalna sam im na tome, i na odabiru moje osnovne škole, mojih hobija u djetinjstvu, znanja koje su mi prenijeli i interese koje su mi pobudili, ali… To nisam ja. To su sve bili djelići puta koji su me doveli do ovoga gdje sam sad, spremna i željna otkriti tko sam.

Sa znanjem koje imam mogu znati što me i kako zanima, a što ne.

Što želim, a prije svega što ne želim.

Iskustvo je to koje mi daje čvrste noge na kojima ću stajati i kad bih se možda trebala rasuti po podu.

I došla sam, konačno jesam, do onog trenutka kad ću se roditi. Stvorit ću samu sebe onakvu kakvu se osjećam.

Ne znam tko sam, ali znam tko ne želim biti.

Boljet će i trajat će, ali znam da na kraju cijelog puta stoji(m) netko koga jedva čekam upoznati.

Stižem si.

 

Do idućeg puta, krenite u nepoznato i doći ćete gdje trebate, u najpoznatije.

 

Zagrljaj,

A.

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije