Da li psi znaju da umiru?

Da li psi znaju da će umrijeti? I da li njihovi psi drugari znaju da se ovo dešava?

Ja sam profesor sami predajem predmet iz ponašanja životinja. Prije nekoliko nedjelja jedan od studenata mi je ispričao fantastičnu priču o svojim psima, Sejdi i Oskaru, koji su živjeli u kući sa njegovim roditeljima i drugim članovima porodice.

Te večeri sve je bilo normalno. Oskar, koji je već bio prilično star, je otišao na spavanje na svoj jastuk na donjem spratu kuće u kojoj su živjeli. Kao i inače, Sejdi, Oskarova najbolja drugarica, je otišla da spava pored njega. Nekad oko ponoći, Oskar se probudio, došao do stepenica i uzalud se pokušavao popeti. Nikada ranije nije uradio nešto takvo. Buka je probudila Sejdi pa je otišla da vidi šta se dešava.

Sjedila je pored Oskara nekoliko minuta, njuškala ga i cvilila, a onda je se učinila izuzetno zabrinuto i otrčala je uz stepenice direktno u sobu u kojoj je spavao otac mog studenta. Prije nego što je otac uspio sići niz stepenice Oskar je umro.

„Sejdi se vukla okolo i činila se izvan sebe. Znala je da nešto nije u redu i nije htjela napustiti Oskarovo tijelo.“

Šta možemo naučiti iz brojnih sličnih situacija koje sugerišu da su i Oskar i Sejdi znali da Oskar umire? Tokom godina, čuo sam desetak ličnih priča o psima i drugim životinjama. Na primjer, tu su Bela i Bivis.

„Prije nego što je Bevis preminuo, on i Bela su bili nerazdvojivi. Zajedno su jeli, zajedno su se igrali, čak su i živjeli zajedno. Bivis je preminuo 2012. godine, ali priča tog para je ponovo postala poznata nakon što je vlasnik objavio video na internetu. Video prikazuje Belu koja leži pored tijela svog drugara Bivisa i izgleda da misli da on samo spava. Kako polako počinje da shvata da se Bivis neće probuditi, Bela počinje da cvili, gricka i liže ga, kao da želi da se oprosti od svog prijatelja.“

Obje priče su podstakle raspravu u mojoj učionici na temu toga da li je Oskar bio svjestan da umire i da li je to znala Sejdi, da li je to pokušavala da kaže ocu kad je otišla do njega u sobu. Shvatili smo koliko malo zapravo znamo o procesu umiranja kod životinja, ali dvije ovakve priče ne mogu biti slučajnost, a daleko od toga da su samo dvije. Postoje mnogi primjeri žaljenja i tugovanja kod različitih životinja, pa se te obzervacije ne smiju olako odbaciti kao puke priče i mitovi. Trebamo obraćati pažnju i razviti načine da naučimo više o tome šta životinje misle i kako se osjećaju u različitim situacijama.

U sopstvenom radu sa mnogobrojnim životinjama posmatrao sam divlje kojote i određenu vrstu pingvina kako pokazuju ponašanje koje ukazuje na to da žale za gubitkom člana porodice. Doslovno sam osjetio tugu koju osjećaju slonovi nakon smrti drugog slona.

Prije četrnaest godina, imao sam priliku da posmatram slonove sa slavnim istraživačem slonova Ijanom Daglasom-Hamiltonom, osnivačem organizacije čiji se naziv prevodi kao Spasimo slonove. Vozili smo se po nacionalnom rezervatu u Keniji kada sam vidio grupu slono. Svi su pognuli glavi i povili uši, repovi su im beživotno visili, i samo su hodali tamo-vamo, vukli se, naizgled izgubljeni u trenutku i očigledno neizrecivo tužni.

Pitao sam Ijana da li se nešto desilo jer ne samo što sam mogao vidjeti njihovu žalost, već sam je mogao i osjetiti. Objasnio mi je da je predvodnica ovog krda nedavno uginula i da nije bilo jasno da li će se ove jedinke ponovo okupiti jer su bili bliska grupa dok je ona bila živa. Samo nekoliko kilometara niz put vidio sam drugu grupu slonova, a svaki od njih je  visoko koračao, usprave glave, podignutih ušiju i repova. Mogao sam osjetiti njihovu sreću i bilo je jasno da su bliski prijatelji i veoma zadovoljni.

Kakav zaključak izvesti iz svega ovoga?

Šta znamo o načinu na koji psi vide smrt i kako možemo pomoći psu koji tuguje?

Dr Dženifer Koats je iznijela svoje mišljenje:

„Radeći kao veterinar specijalizovan za brigu pri kraju života, vidjela sam mnogo primjera u kojima su se prijatelji umirućeg ljubimac ponašali kao da bar donekle razumiju šta se dešava. Ali daleko su rjeđi primjeri u kojima su sami ti ljubimci svjesni svoje bliske smrti. Vjerujem da je moj pas, Dankan, imao neki osjećaj da je kraj blizu. Vjerovatno nikada nećemo moći biti u potpunosti sigurni da li ljubimci znaju kada će umrijeti. Međutim, ono što je od ključne važnosti jeste da vlasnici i veterinari prepoznaju kada se kraj približava i pruže im svu ljubav i njegu kako bi im posljednji dani bili što ugodniji“

Sve više podataka pokazuje da je krajnje arogantno i pogrešno pretpostavljati da su ljudi jedina vrsta koja tuguje i žali za nečijom smrću. Siguran sam da ćemo vremenom i pažljivim posmatranjem to početi uočavati kod sve više životinjskih vrsta.

Takođe, veoma je važno da, dok tugujemo za gubitkom svog voljenog ljubimca, ne zaboravimo da naši drugi ljubimci koji su bili bliski sa preminulim takođe trebaju mnogo naše pažnje i ljubavi.

Skot Morgan tvrdi: „Najbolji lijek za slomljeno srce psa jeste da život nastavite što više normalno. Pridržavajte se rutine šetnji i obroka. Pružajte mu pažnju i fizički kontakt. Ako je to moguće, vodite ih na mjesta gdje ima i drugih pasa ili ljubitelja pasa. Ako izgube apetit ponudite im njihovu najdražu hranu i povremenu poslasticu, ali izbjegavajte poslastice kao načine da ga navedete da prestane lajati ili cviliti. Tako samo možete stvoriti druge štetne navike.“

Međutim, pitanje koje se samo nameće jeste koja je uopšte uloga oplakivanja i zašto se ono razvilo. Jedna od pretpostavki jeste da oplakivanje, tj. žaljenje za preminulim članom grupe ili porodice podstiče promjenu statusa veza ili popunjavanja reproduktivne praznine koju je preminuli ostavio za sobom ili omogućava nastavak funkcionisanja grupe. Neki smatraju da oplakivanje pojačava društvene veze među preživjelima koji se okupljaju da odaju svoju poštu. To ojačava međusobnu povezanost grupe u trenucima kada su veliki izgledi da će oslabiti.

Žaljenje i oplakivanje nedvosmisleno pokazuju da su i životinje društveno osvještene u pogledu stvari koje se dešavaju u njihovom svijetu i da su sposobne za intenzivne emocije u trenucima kad izgube članove porodice ili prijatelje. Očigledno nismo jedina bića sa kognitivnim i emotivnim sposobnostima da patimo zbog gubitka.