LjudinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Ti nisi bio “jedan od”, postao si jedan jedini.

Moram da ti kažem, da te nisam zavolio tek tako. Trebale su da prođu godine.

Trebalo je da naučim da uživam u tvojoj poeziji, u tvom remek djelu, u tvojoj umjetnosti.

Redakcija

Facebook/ Andrej Knežević

Doduše, pravo da ti kažem, ni prvi nastup ti nije bio hvale vrijedan. Bio sam ljut na tebe što je Vlade zbog tebe morao da ode iz Lejkersa.

Ej, Lejkersa!

“Šoutajm. Oni igraju najbolje na svijetu. Od njih nema boljih. Medžik, Divac i ostali.” govorio bi mi otac, kada bi se, nekim čudom, ukazali ti “vanzemaljci” u žutim dresovima na ekranu našeg malog televizora u stanu, onih zlosutnih predratnih dana, kada nikome do košarke nije bilo.

I, onda si došao ti, golobrad, nabeđen, i pun sebe, a ovaj moj je morao put pod noge.

Bio si revolucija poput panka, riješen da prodrmaš svijet.

Nisi mi sjeo nikako. Radovao sam se svakom tvom porazu tih godina. Radovao sam se svaki put kada bi te Majkl spustio na zemlju, stavljajući ti do znanja da si još “mali”, i da još moraš da učiš.

Radovao sam se zbog toga, ali sam krajičkom oka zapazio kako u tebi, svakim novim danom, glad za pobjedom raste i kako lance koji te drže na zemlji kidaš poput bijesnog psa.

Uz tebe rastao sam i sam, a svakom tvojom novom pjesmom na terenu, u glavi bi mi odzvanjao stih koji bi pamtio.

Kada je Majkl sišao sa scene, ostao si samo ti.

Novi idol generacije.

Ti nisi bio “jedan od”, postao si jedan jedini.

Foto: Google images

Postao si onaj zbog kojeg klinci, dok idu ulicom, šutiraju na nevidljive koševe, a oko saobraćajnih znakova izvode prednje promjene i rolinge.

Postao si drugo ime za košarku.

Toj magičnoj igri, tom čudesnom spoju pokreta, inteligencije i maštovitosti, nanovo si udahnuo dušu.

Dao si joj poštovanje, dao si joj vanvremenski talenat i vanzemaljski rad.

Teren je bio tvoje platno, a lopta u ruci kist sa kojeg su se slivale nenormalno nestvarne palete boja kojima si, iznova i iznova, svoje remek djelo dovodio, pedalj po pedalj, bliže onome što nazivamo savršenstvom.

Kažu, da džez muziku i onu klasičnu, čovjek može da razumije tek u nekim srednjim godinama. Da tek tada na pravi način može da uživa u onome što čuje.

Džez još uvijek ne slušam, ali, srećom, po mene, u tvojoj poeziji naučio sam da uživam znatno ranije i znam, da ću tek s godinama još više da joj se divim.

A, za ono, s početka, što te nisam odmah zavolio, znaj da sam odvajao marku po marku od svog džeparca za užinu kako bi, onomad, pazario tvoju žutu “osmicu” i da je to jedini dres koji sam kupio od nekog iz NBA lige.

Ni, Majklov, nisam.

Šepurio sam se, da znaš, u tom tvom dresu.

Stao bih, na školskom u Novoj, na trojku, uzeo loptu i glasno odbrojavao:

“5 sekundi do kraja…četiri…tri…dva…jedan…”

Zato, ne zamjeri.

A, ja ću, Kobi, brate, i dalje da pričam o tvom “šoutajmu” koji nikada neće prestati.

Preuzeto sa: AndrejKnezevic/ Facebook

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije