Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaPraktična Lola

Draga neuključena porodico, tužna sam što vam nije dovoljno stalo da nas upoznate.

Otvoreno pismo mojoj porodici koja nije zainteresovana za našeg sina.

Prevela: Saša Leper

Jennifer Bailey / Her View From Home

Foto: Pexels

Danas sam vam poslala slike i opisala naše skorašnje bebeće avanture prepune zabave. Podijelila sam s vama svoju sreću zbog blesavih značajnih momenata i sijala od ponosa dok sam vam ostavljala govornu poruku da je naš sin rekao „ćao“ sam od sebe.

Niste nas nazvali.

Niste reagovali na fotografije.

Niste nas pitali kako je.

To je trajalo mjesecima. I sada kad razmišljam o tome, to traje još otkako sam bila trudna. I, draga moja porodico, uništili ste nam to posebno vrijeme time što vam nije bilo stalo.

Da li ste zaboravili koliko je naporno imati novorođenče? Sigurno!

Tetke i stričevi i bake i dede naprosto zaborave sve iscrpljujuće noći, i blago im na tome. Za njih to kao da je bilo u nekom drugom životu. Djeca su im otišla na fakultet, vjenčala se i oni sada imaju potpuno drugačiji život, pa se trenutno ne mogu ni poistovijetiti sa nama.

Ali kada vas sopstvena porodica ne pita, pa čak ni ne reaguje na vašu priču o trudnoći, porodu i životu sa novom bebom, vrijeme je za promjene percepcije. Niste vi prosto zauzeti, niste nesvjesni onoga što se dešava sa bebom. Previše ste uvučeni u sopstveni svijet, bezobzirni i hladni.

Prisiljavala sam ih, opet i iznova, da im bude stalno do našeg sina. Preklinjala sam ih da dođu i vide ga i igraju se s njim i prave uspomene. Tipični izgovori: zauzeti su poslom, nije im zgodno, sve po redu. Neki pošalju čestitke umjesto posjeta i poziva.

Mom sinu nisu potrebni pokloni. On je poklon.

Potrebno mu je da uspostavi veze i napravi uspomene s vama.

Potrebno mu je da oformi ove veze što ranije, kako se godinama kasnije na nekom porodičnom okupljanju ne bi pitao ko je taj tetak koji ga škakilja ili ko je ta neka tetka koja priča s njim a on je ni ne zna.

Hajde da pomognemo svojoj djeci da budu uspješna. Hajde da izgradimo neraskidive veze zasnovane na ljubavi i povjerenju. Hajde da ih ne učimo da je porodica nešto prolazno i promjenljivo. Hajde da ne činimo da se djeca osjećaju nevažno.

Stidim se što ne poznajete našeg sina, ništa što on voli ili ne voli, koju veličinu nosi pa čak ni koliko je trenutno star. Takođe sam tužna zbog svog sina, oči mi se pune suzama i pitam se kako je to moguće. Kako je moguće da se ne želite potruditi? On je sušta radost, tako topao i nježnog srca.

Ali tužna sam i zbog vas, znate?

Propuštate najneviniji, najčišći oblik ljubavi na svijetu – ljubav svog unuka, rođaka i nećaka. Tužna sam što ne dobijate čvrste, tople zagrljaje jednogodišnjaka i što ne čujete „deko“ na telefon i ne vidite ogromni osmijeh kada vas vidi. Tužna sam što ćete propustiti da ih odvedete u park, kad završi vrtić, koncerte klavira, sve to. Tužna sam što mislite da te uspomene i trenuci nisu vrijedni vremena da dođete ili brzinskog poziva i tužna sam što je to život koji moj sin dobija, porodica koju mu dajemo.

Prvo sam se osjećala odgovorno, pitajući se kako to može biti život koji mu MI dajemo. Ali nije. Mi mu dajemo sve od sebe. Ljubav, stabilnost, otvoreno srce i otvorene uši. Zračimo zajedništvom i pouzdanjem.

Trebalo je da prođu dvije godine i da dobijem svoje dijete da shvatim istinu iza onog „oni su na gubitku, ne ti.“ Dosta mi je toga da sam ljubomorna na način na koji porodice ponosno pokazuje svoje najnovije članove na društvenim mrežama i dosadilo mi je da pretražujem na internetu kako da moja porodica bude uključenija.

Volim te, porodico. Molim te, budi bolja.

Naš sin će pamtiti kako se osjećao zbog vas i zaslužuje da ga volite.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije