najnovijeNaslovna vijestO životu

Postoje neki ljudi koje sretneš i sa njima poželiš sve

Prva vijest koju sam juče po buđenju pročitala bila je da je u 103. godini umro poznati holivudski glumac.

Jelena Despot

Foto: pixabay.com

Moja prva misao bila je „konačno“. Ne kao radovanje zbog njegove smrti već iz vlastite perspektive pomislivši kako bih da moram do 103. godine.

Prilično glupo, jer poslije smrti šta ostaje, niko sa sigurnošću ne može tvrditi.

Ono što možeš je da živiš, dok si živ.

Da voliš.

Da ne kukaš.

Da se ne mrštiš.

Da ne obilaziš doktore u nadi da će ti otkriti šta te „probada“ sa desne strane jer je hiljadu onih koji bi više od svega voljeli da ne moraju gledati te doktorske ordinacije.

Da se ne opterećuješ glupostima.

Da slušaš svoje srce.

Da slušaš one koji te vole.

Da dopustiš ljudima da te vole.

Da te grle.

Da pratiš svoje srce i svoje izbore ma koliko teško ponekad bilo.

Da se ne plašiš.

Nepoznatog. Neizvjesnog.

Da ne izgaraš na poslovima. Da im ne pridaješ previše značaja.

Da ne juriš za novcem. Cipelama , bundama i torbama. Postoje neke zbog kojih ti malo zaigra srce, i prođe. Ali postoje neki zagrljaji u kojima sve drugo prolazi osim ljubavi.

Postoje oni neki ljudi koje sretneš i sa njima poželiš sve. Neobjašnjivo.

Postoje ti ljudi zbog kojih želiš biti bolji. Snažniji. Ljepši. Veseliji. To su tvoji ljudi.

Postoj i oni koji nisu zaslužili ni sat tvog života. Oni koji žele da te povuku dole. Oni koji nisu spremni da te puste da rasteš. Oni koji za svako rješenje imaju problem. Od njih bježi. Njihovu negativu pusti.

Postoje situacije u kojima nisu dužan da objašnjavaš ništa. Nikome. U kojima samo trebaš da živiš. Onako kako želiš. I kako ti je toplo oko srca.

A tvoje srce zna. Šta želiš i šta ti treba.

Mozak uvijek nije pametan. Mozak je ponekad proračunat. Ponekad te vodi u pogrešnom smjeru. Onom racionalnom. A racionalno nije uvijek dobro.

Pomislila sam kako bih mogla živjeti 103 samo tako da me vole. Iznad svega. Da me ljube. Grle. Svakog dana.

I onda kada budem imala 100 i budem staro i dosadno čangrizalo. I onda kada budem bolesna.

Da te vole i kada dođu djeca. Da nikad ne budeš u drugom planu.

Da te vole i kada si nervozna.

Da se sjete da pitaju jesi li gladna, je li ti hladno, kako si spavala.

Da barem dio života provedem na moru. Da bar dio zima provedem na planini. Da kupim onaj svoj bicikl iz snova i da ga vozim. Da ležim u travi. Mirišem cvijeće. Da mi je u grudima toplo.

Da imam ona jutra u kojima se samo spakuješ i odeš. Negdje gdje želiš. Bez razmišljanja i promišljanja.

Tako bih mogla.

I 130 godina.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije