DogađajiKulturaLjudinajnovijeNaslovna vijestRadoznala Lola

Kompletan govor Hoakina Finiksa sa dodjele Oskara

„Smatramo da imamo pravo da umjetno oplodimo kravu i ukrademo joj bebu“

Prevela: Saša Leper

The Guardian

Foto: Flickr

Osjećam toliko zahvalnosti u ovom trenutku. Ne smatram da sam iznad bilo koga od drugih nominovanih ili bilo koga drugog u ovoj prostoriji jer dijelimo istu ljubav – ljubav prema filmu. Ovaj način izražavanja mi je pružio nevjerovatan život. Ne znam gdje bih bio bez njega.

Ali mislim da najveći poklon koji je dao meni i mnogim ljudima u (ovoj industriji) jeste prilika da svoj glas stavimo u službu onih koji ga nemaju. Razmišljao sam o nekim uznemirujućim problemima sa kojima se svi zajedno susrećemo.

Foto: Wiki commons

Mislim da se povremeno osjećamo ili smo navedeni da se osjećamo kao da se zalažemo za različite stvari. Ali ja vidim zajedničku nit. Smatram da bilo da govorimo o neravnopravnosti polova ili rasizmu ili pravima kvir ljudi ili pravima domorodaca ili pravima životinja, zapravo govorimo o borbi protiv nepravde.

Govorimo o borbi protiv vjerovanja jedne nacije, jednog naroda, jedne rase, jednog pola da imaju pravo da dominiraju, koriste i kontrolišu druge i pri tom prođu nekažnjeno.

Mislim da smo izgubili povezanost sa svijetom prirode. Mnogi od nas gaje egocentrične poglede na svijet i vjerujemo da smo centar svemira. Odemo u prirodu i otimamo resurse. Smatramo da imamo pravo da umjetno oplodimo kravu i ukrademo joj bebu, iako su njeni očajni krici jasni. Onda joj uzmemo mlijeko koje je namijenjeno teletu i stavimo ga u svoju kafu i žitarice.

Fto: Flickr

Zaziremo od ideje o ličnoj promjeni jer mislimo da moramo nešto žrtvovati, nečega se odreći. Ali ljudi u svojim najboljim momentima su toliko kreativni i inovativni da možemo stvoriti, razviti i sprovesti sisteme promjene koji će biti od koristi svim svjesnim bićima i životnoj sredini.

Čitavog života sam bio nitkov, bio sam sebičan. Ponekad sam bio okrutan, težak za saradnju, i zahvalan sam što mi je toliko vas u ovoj prostoriji pružilo drugu šansu. Mislim da smo upravo tada najbolji: kada podržavamo jedni druge. Ne kada se poništavamo zbog grešaka iz prošlosti, već kada si pomažemo da rastemo. Kada se međusobno obrazujemo, kada vodimo jedni druge na putu dok iskupljenja.

Kada sam imao 17 godina, moj brat (River) je napisao ovaj stih. Rekao je: „potrči i pomoć sa ljubavlju i mir će uslijediti.“

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije