Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO ljudimaO životuRazno

Ludjela sam, tresla se, širila nervozu, imala bolove u trbuhu, a zašto?

Gledam ga, nekog dečka u tramvaju, psuje svima sve po spisku jer mu je vozač drugog tramvaja zatvorio vrata pred nosom.

Piše: Ana Kolar

Blogledalo

Foto: Igor Dugandžić / privatna arhiva

Vidjela sam taj događaj, a kasnije je urlao toliko da ga je bilo nemoguće ne čuti čak i preko slušalica na maksimumu.

Mlad dečko, možda dvadesetak godina. Tresao se od stresa u polupraznom tramvaju zbog nečeg tako nevažnog kao što je javni prijevoz.

On je njemu zatvorio vrata.

Da tko si on umišlja da je.

I hrpa sličnih rečenica i kletvi izlazila su iz tih tek punoljetnih usta, a koljeno mu je poskakivalo toliko da sam imala osjećaj da će samog sebe nokautirati.

Kaže, nekome na telefon: “Muka mi je jer sam svaki put kad se vidimo živčan. Ali, smrdljivi ZET i njegovi prokleti vozači!!!”

Došlo mi je da mu stavim ogledalo ispred lica da vidi tko mu je zapravo kriv za sve to o čemu priča i zbog koga mu se tresu ruke, a koljeno poskakuje. Nisam to napravila jer ne bi shvatio, a ni nije na meni da mu govorim da je sam sebi, u ovoj konkretnoj situaciji, najveći problem i izvor stresa.

Ne mogu uvijek za sve biti krivi vozači tramvaja, kiša, a niti promet niti drugi vanjski faktori. Jednostavno ne mogu.

Ali, još je zelen. Naučit će, valjda, da je sam sebi najveći neprijatelj, a može si biti najbolji prijatelj i oslonac. Za to treba vrijeme, iskustvo i puno rada.

 

Ne dođe to preko noći, najbolje znam po sebi. I ja sam prije ludjela ako bi vani padala kiša, a eto, ja baš ne bih da pada. Ili ako zakasnim jer je taksi zakasnio. Ili ako sam živčana jer sam se ustala kasnije od planiranog pa mi sve obaveze budu odgođene, stisnute i sve lagano odlazi kvragu.

Prošlo je dugo da bih shvatila i prihvatila da će kiša padati htjela ja to ili ne i da mogu dubiti na trepavicama, ali vremenska prognoza se neće promijeniti.

Nije zakasnio taksi nego sam ja samu sebe dovela u situaciju kašnjenja pa sam morala zvati taksi kad je već odavno rok bio probijen.

Nisam se ustala ne zato što nisam mogla, nego zato što mi nije bilo dovoljno stalo.

Ludjela sam, tresla se, širila nervozu, imala bolove u trbuhu, a zašto? Ni zbog koga drugog negoli zbog sebe.

To sam vidjela večeras na dečku u tramvaju. Nekadašnju zelenu i živčanu sebe. Vidjela sam svoje prijatelje i prijateljice, svoju braću, članove obitelji… Svi smo mi barem jednom u životu bili taj dečko iz tramvaja. Bili smo sami sebi uteg, prepreka, stresor, umjesto da smo si bili uho, podrška i mirna luka.

Pa smo sami sebe doveli do trenutka u životu da doslovno ne znamo odakle krenuti i što nas uopće veseli i ispunjava. Izgubili smo se u moranjima, stizanjima i živciranjima, zadovoljavanjima nekih nametnutih normi i rokova pa smo u ono malo slobodnog vremena sasvim izgubljeni. Kuda god da se okrenemo, čak i u svojim mislima.

Onda se uplašimo te izgubljenosti. Odustanemo od daljnje potrage jer nemamo snage, a uvjerimo same sebe da nam nedostaje i vremena. Vrtimo se u krug odnosno stojimo na mjestu. Ali i dalje ne pokušavamo ništa novo. Strah nas je paralizirao do te mjere da smo sami sebi postali glupi i nesposobni, iako dobro znamo da to nije tako i da smo do sada već napravili čuda čak i kad se nitko tome nije nadao.

Isprepadani smo pitanjima koje nam vlastita glava nameće:

“Kako krenuti?”

“Odakle krenuti?”

“Što prvo napraviti?”

“Što želim?”

“Što me veseli?”

Mogla bih ovako do prekosutra jer toliko je pitanja bez konkretnog odgovora. Koliko god da je lijepo da smo svi posebne jedinke i da je svaki slučaj odnosno život zaseban i priča za sebe, toliko poludiš kad stvari postanu komplicirane. A najčešće si ih zakompliciramo baš mi i zato nas je i strah krenuti, čekamo, implodiramo, previremo misli, pokušavamo nešto sitno, ali nedovoljno da bi se stvar pomaknula s mjesta.

Ušminkavamo svoju svakodnevicu sitnicama, utvaramo si da smo nešto lijepo za sebe napravili i da se pomičemo s mjesta, ali nije tako. Nije tako sve dok se i dalje ljutimo na budilice, taksije i vozače, a u suštini se ljutimo na sebe koje smo, eto, preimenovali u ZET, kišu, nedostatak vremena.

Kad god me pitaju što učiniti i kako i kada krenuti, npr. s vježbanjem i treninzima, gotovo uvijek kažem isto:

“Učini danas ono što si htio jučer ili prije tjedan dana. Ne čekaj i kreni jer svaki mali pomak je bolji od suludog stajanja na mjestu i gajenje krivnje i mržnje prema sebi.”

Živciraj se na vozače, oni su ti koji samo rade svoj posao, a ti si taj koji je zakasnio.

Urlaj na telefon, ako ti je lakše, ali oderat ćeš grlo i ništa nećeš promjeniti. Samo si se još više isfrustrirao i, mogla bih reći, zamrzio.

Gutaj tablete za žgaravicu i sodu bikarbonu svaki put kad ti se digne kiselina, umjesto da se smiriš, udahneš, budeš svjestan sebe i svojih mogućnosti.

Biti svjestan što jesi i koliko možeš je rijetko bogatstvo i treba znati doći do njega bez čira na želucu, gastritisa i napadaja panike.

Ali, i uz neku od ovih dijagnoza može se doći do tog bogatstva i razine svijesti.

Radom, nježnošću, neodustajanjem i slušanjem.

Do idućeg puta, (p)okreni se.

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije