Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaPraktična LolaŽivot

Svima onima koji nisu odustali od mene zbog moje anksioznosti i depresije

Nije tajna da mi u posljednje vrijeme ili čak i duže život nije baš bio jednostavan. Ovdje se ne radi o tome. Ovo je za sve one ljude koji su i dalje ovdje uprkos tome.

Prevela: Saša Leper

Kalsey Royak / The Mighty

Foto: Unsplash

Da biste mogli bolje razumjeti situaciju, prije više od godinu dana mi je ustanovljena teška depresija i anksioznost. Jednom kada imate tu kombinaciju ona nikada ne nestane u potpunosti. Najbolji način na koji to mogu da objasnim jeste kao da ste prijatelji na daljinu sa kojima se, nadajmo se, ne viđate suviše često. Ali kad se vidite, oni ostaju uz vas.

Obično ostaju isuviše dugo. Krajnje je iscrpljujuće, i mentalno i fizički, pratiti njihov tempo. Kradu vam stvari. Mogu vas držati zarobljenim u kući. Mogu vam reći da ne ustanete iz kreveta. Mogu vas držati budnim cijelu noć i pričati vam priče koje nisu istina. Mogu vas natjerati da prespavate čitav dan.

Dovoljno je da se pojave pa da u potpunosti izgubite apetit, ali vam takođe mogu reći i da pojedete sve što imate u kući. Natjeraju vas da suviše analizirate svaku situaciju u kojoj se nađete. Anksioznost vam govori da brinete oko svega. Depresija vam govori da ne brinete ni oko čega, da vam ne bude stalo. Rastrgaće vas na pola ako im dopustite.

Ja sam imala sreće. Kladim se da nikada niste pomislili da ćete čuti tako nešto nakon opisa normalnog dana u mojoj glavi, ali jesam. Okružena sam ljudima koji me guraju nazad da se sastavim kada se ovi moji užasni prijatelji počnu poigravati sa mnom i trgati me svako na svoju stranu. Kada bi ljubav bila dovoljna da ovo sve nestane, bila bih opet zdrava. Tužna sam što nije dovoljna, ali definitivno pomaže.

Vidite, ponekad me moj mozak laže. Onih dana kada budem slaba i poslušam ga, čini se da mi sopstveni mozak urla laži. Onda razgovaram sa ljudima koje volim i koji vole mene. Oni me smire dovoljno da mogu reći mozgu da ućuti.

Juče sam pričala sa tatom o tome koliko se loše osjećam i kako ne spavam dobro. Mogao je čuti po mom glasu kako sam bila loše. Prošli smo kroz spisak stvari koje mogu uraditi (a do sad smo ga naučili napamet) kako bih ponovo zagospodarila sopstvenim životom. Do kraja razgovora mi je bilo malo lakše.

Trebalo mi je nekoliko godina da to shvatim. Trebale su mi godine da tražim pomoć. Traženje pomoći vas ne čini slabim. To jednostavno znači da ste bili jaki suviše dugo. Čak i profesionalni bodi bilderi ne mogu podići teret hiljadu puta a da se ne umore.

Možda poznajete nekog ko prolazi kroz nešto slično. Pomozite im. Nazovite ih. Pošaljite im poruku. Recite im da ih volite i da ih ovaj svijet treba. To nije samo „način razmišljanja“ koji se može uključiti ili isključiti. Depresija i anksioznost se ne dešavaju jer ste nezahvalni za sve što imate.

To ne znači da ste sebični. To ne znači da ste lijeni. To ne znači da možete početi „razmišljati pozitivno“ i da će to prosto nestati. Znači da treba da im pomognete. Svako bije sopstvenu bitku o kojoj drugi ništa ne znaju. Bitke se dobijaju tako što mnogo ljudi radi zajedno, a ne samo jedno. A ja sam izuzetno zahvalna što se ne moram boriti sama.

„Imaš nevjerovatne ljude koji te vole.“ To si ponavljam u sklopu jutarnje mantre prije nego što ustanem iz kreveta. Tu su i mnoge druge stvari o jačini i samopouzdanju. Većinu dana, njih mi je teže reći. Ali tu rečenicu mi nikada nije teško da kažem. Izleti mi iz usta bez trunke oklijevanja.

Svim ljudima koji nisu odustali do mene, znam da biste voljeli da možete učiniti da sve nestane. Voljela bih da svako ko ima ove bolesti ima i ljude poput vas. Ovaj svijet bi bio bolje mjesto. Vaša dobrota ne prolazi neprimjećeno. Vaša ljubav ne prolazi neosjećeno. Hvala vam, iz dubine moje duše.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije