DogađajiLjudiMjestanajnovijeŽivot

Nejra: Da sam znao da ovdje žive ljudi…

Upoznala sam čovjeka koji je u ratu bio snajperista.

Pucao je sa Zlatišta po Sarajevu u smjenama, jednako kao što neko ko radi za kasom ide na posao.

Nejra Latić Hulusić

Kažeš četnički snajperista i odmah pomisliš na nekog promćurnog mišićavog čovjeka, škiljastog, mračnog pogleda i stisnutih usana.

Snajperista koji je pucao po Sarajevu izgledao je do detalja suprotno od onoga kako sam ih ja zamišljala u svojoj glavi. Jer, snajperista je samo čovjek. Loš čovjek, ali nije mašina da ih je naštancalo hiljadu istih.

To me najviše zaboljelo. Činjenica da su djeci mozak prosipali ljudi od krvi i mesa. Ogromne oči boje jantarne Miljacke, pogled još plići od nje. Visoko čelo, dlaka više ima na ogromnim ušima nego na glavi. Iza punačkih usana viri jedan zub u gornjoj i dva u donjoj vilici. Ima i govornu manu.

Osim što mu fali slova na jeziku, govori i kreće se jako sporo. Ima sve osobine ogromne bebe osim nezgrapnih šaka za čije prste mi nikada nije bilo jasno kako ih je uvlačio u obarač kad je pucao. A, pucao je često. Bio je precizan. Kaže da žrtve nije birao.

Nakon rata je upoznao ženu koja je ostala bez sina njegovih godina. Ona mu je je dala posao u Sarajevu, tek toliko da ima za koru kruha, da poslije radnog vremena počisti radnju i odnese smeće. Ništa drugo nije znao raditi.

Zna ona i ko je i šta je on radio u ratu. Kako samo ovako duboko poremećen insan može, on se toplo smješka kad kaže da je sudbina čudna jer je ova žena ostala bez sina od snajpera, a on nikada nije imao majku. “Ona mi je sad ko majka”, promumlja.

Odrastao je bez oca i bez majke, sa jedva napunjenih osamnaest godina se našao iza obarača. Ako mu je vjerovati, a ja jesam jer sam ga gledala u oči dok mi je ovo govorio, na početku je bilo jedna glava na njegovom nišanu, a njegova sljepoočnica na nečijem.

Kaže da je bilo pucaj ili ti u njih ili mi u tebe. Sada skoro pedesetogodišnjak, zagleda se na kraju u pod onim plitkim pogledom i zaključi za sebe i za mene: “Da sam znao da ovdje žive ljudi, radije bih da su mene ubili, nego što sam ja pucao na njih.” Šta li je mislio da živi u Sarajevu? Ja ga od šoka ne stigoh upitati.

Ovaj čovjek mi je bio zadnja puzla u preslaganju rata koji je zavrišio kad mi je bilo jedanaest godina. Iza svakog obarača stoji čovjek. Ispred svakoj nišana stoji čovjek.

Neko velikih neko malih ruku, neko škiljastih nego okruglih očiju. Neko je sretan, neko nesretan ali svako za sebe mali svijet. Zvuči površno i očito, ali evo vidim da ne shvata baš svako da ne ratuje puška na pušku, narod na narod nego insan na insana.

Kad sam imala malo manje godina kao snajperista kad je prvi put uzeo snajper, za mene je Beograd bio Slobodan Milošević i malo manje od dva miliona njegovih intelektualnih klonova.

Da mi je neko nudio izbor između da skočim u visoku peć ili odem sama u Beograd, peći bi se manje bojala. Onda se u Beogradu desio 5.oktobar 2000. Miloševića, jednog od balkanskih psihopata-diktatora, svrgnuo je narod. To je dan kada sam ja prvi put ugledala ljudska lica u Beogradu.

Analitičari našeg stanja vole metaforično reći da Srbija nije nikada  dočekala  6. oktobar. Možda i nije. Možda i nije bilo do Slobodana Miloševića. Ali, ne zanima me. Ja jesam dočekala i 6. i 7. i sve druge oktobre.

Počela su mi se razaznavati lica  Mirjane Karanović, Nataše Kandić, Zorana Đinđića, Čedomira Jovanovića… Beograđani su petnaestogodišnjoj Sarajki prestali biti Šešelj, Milošević i Arkan.

Onaj čovjek što je krenuo bagerom na zgradu RTS-a da razvali krvavu propagandu što se iz nje širila po narodu kao kuga, taj dan me naučio najvažniju lekciju ikada. Svuda žive insani. Malo kasnije, Beograd, moja visoka peć, postao mi je pogled na ušće Save u Dunav. Lik Ratka Mladića počeo je blijedjeti sa majica koje se prodaju na glavnoj ulici. Sve mi se čini da se nekako isprao poslije 20 godina.

Možda i nije tako, jer jedna moja Jelena, se odselila u Berlin jer kaže da njoj Ratko živoj izbode oči svuda. Kod Jelene sam spavala u Berlinu kad god sam nosila film na festivale po Njemačkoj.

Za film, gledaj ironije, o pokrivenim muslimankama iz Sarajeva nije bilo bujruma po džamijskim apartmanima, iako sam više puta se ponizila i zatražila da nam podrže film tako. Jednom sam platila sobicu u džamije skuplje nego hotel sa četiri zvjezdice u tom gradu. 

Kad mi je džep  bio previše plitak za hotele, a državi previše nebitan da me pogura dok sam nosala priču o nama po bijelom svijetu kao mahnita za mene i za film je zato uvijek bilo mjesta na Jeleninom studentskom trosjedu.

Evo dočekah i tridesetpetu za koji dan, preslažući sebi vlastitu prošlost. Još uvijek mi se stomak uznemiri, a dah ubrza kad namirišem miris sapuna od masline kojeg nam je rahmetli majka poslala iz Beča pun paket, pa sam cijeli rat štedljivo njime prala ruke.

Dok osjetim taj miris ili vidim pakovanje, dlanovi mi se oznoje, a u ušima mi se prolomi detonacija. Gore od tog sapuna samo miriše izborna godina u Bosni i Hercegovini kada umjesto ove umišljene detonacije se sa svih stanica mogu čuti režanja impotentnih političara.

Impotentni da naprave zemlju kako treba održavaju se u životu sisajući naš strah jedni od drugih. Baš kao što ovaj sapun proizvodi lažnu detonaciju u mom mozgu, tako i oni kreiraju lažne prijetnje i prežderavaju se na račun naših trauma.

Pišem vam ovo iz hotela u Beogradu jer mi je palo na pamet da bismo mogli opet nasjesti u oktobru. Mogli bi fašisti dobiti lokalne izbore i nadležnost nad šahtovima pričajući nam opet kako sa druge stane ne žive ljudii.

Ja sam svoje insane poredala, poredajte i vi. Nemojte da bude da niste znali kao  snajperista sa početka priče. Da sam znao da tamo žive ljudi…

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije