Dogodi li ti se ikad da ostaneš bez teksta zbog nečega što bi trebalo biti normalno? I dalje je normalno, ali je to postalo toliko rijetko, da zastaneš i pomisliš da sanjaš.
Blogledalo
Foto: Igor Dugandžić / privatna arhiva
Nažalost, dogodi ti se sve rjeđe, jelda?
Neki dan sam ostala bez teksta kad sam saznala da je netko napravio nešto nezamislivo samo kako bi ispoštovao naš dogovor. Ne, nisam kraljica niti išta slično, nego je ta osoba iz nekih drugih, boljih vremena i drži do svoje riječi.
Ostala sam zaleđena. Nisam to očekivala, zapravo nisam ni znala ništa o tome sve do par tjedana iza dogovora.
Navikla sam, a vjerujem, i ti si i svi smo, da se dogovori danas krše ili barem pomiču/mijenjaju. Rastezljive su granice, vremenske i sve ostale, rijetko kad je nešto baš onako kako je zacrtano čime smo i sami postali tolerantniji, da ne kažem gluplji.
Netko kasni? OK, ništa čudno. (ja sam prva na listi za odstrijel kad bi se streljali ljudi zbog kašnjenja)
Netko otkazuje maltene u zadnji tren? Ni to nije čudno, i sama to ponekad radim.
Dogovor je bio da se podijelimo oko nekog posla, ali na kraju je ta podjela potpuno van okvira “ravnomjerno” iako su zasluge otišle onome koji nije obavio većinu posla. Navikla sam, a i ti si.
Nije ni da sam pristala na to nego sam, poučena iskustvom, odlučila da me lagano zaboli za sve ne bih li sačuvala svoje živce, vrijeme i mir.
Pa ideš kroz život i neispoštovane dogovore, neodržane riječi i propale planove s određenom dozom kurcobolje, jer tako ti je lakše. Uvjeriš samog sebe da je lakše, iako te s vremena na vrijeme stisne bilo kakav oblik nepravde i nepoštivanja pa gutaš slova, tablete za smirenje, tražiš neke druge ispušne ventile…
Dogovori su postali, kao i veze i odnosi, tu da se razvrgnu, prekinu, unište, zakompliciraju… I dogovori i planovi, ni na što ne možeš računati, pa odlučiš da ti je lakše ne misliti i ne živcirati se.
Podigneš cijeli niz zidova koji te štite, i tebe i tvoj ponos, kad te netko izradi za nešto. Jer, bit će bolje, i to će proći…
“Planovi su tu da propadnu”, “Dogovori su tu da se prekrše”, “Riječi su tu da se ne održe”... Sve rečenice kojima sami sebi opravdavamo vlastite, ali i tuđe, postupke.
Jer tko je vidio u 21. stoljeću, uz sva silna napredna komunikacijska sranja da će netko zbilja održati riječ? Običnu riječ, bez ugovora, uvjeta i ičega. Da će se netko zaista nacrtati, i to ranije, na kavi kako ste se dogovorili. Iz drugog grada, nakon neprospavane noći, iako je mogao produljiti doma i reći: “E, jebiga, spavalo mi se i bilo je bolje da odem kući. Čujemo se za neki drugi dan!”
Na to bih, a vjerojatno bi i ti, slegnula ramenima, bila pun razumijevanja i rekla da naravno da netko ide odmoriti. Bolje da ne vozi umoran, ima kava i ima termina.
I koliko god da je to možda najbolje, pogotovo u situaciji umora za volanom, naviknulo nas je na napoštivanje dogovora. Prva ću reći da sam jedna od takvih i da itekako iskorištavam privilegiju mobitela i 24-satne dostupnosti da zbilja otkažem nešto u zadnji čas, s razlogom, a nekad i bez nekog konkretnog razloga.
Ne bih bila svjesna svega toga da me tako, s vremena na vrijeme, ne zašamaraju ljudi koji drže do riječi i kojima je normalno ispoštovati dogovor čak i kad im se ne da, bolesni su, umorni, imaju neke druge stvari za obaviti, ali ne, oni su dali svoju riječ. A njihova riječ znači sve.
Nekad je ta riječ, i njihova i tuđa, riječ općenito, ne mora biti ni obećanje nego samo riječ, može biti i samo dva slova duga, jedan slog, imala težinu. Značila je nešto. Ali, kao i puno toga danas, mi smo ti koji smo joj oduzeli vrijednost i za to oduzimanje vrijednosti okrivili smo društvo, vrijeme, način života, posao… Sve samo ne sebe.
A mi smo ti koji smo riječ sveli na nešto bezvrijedno.
Do idućeg puta, čuvajte riječi i one koji čuvaju riječi.
Zagrljaj,
A.
Dvostruki Vodenjak koji nikad ne odustaje. Krila su mi nekoliko puta podrezana i svaki puta sve jača i veća. Vjerujem u ljubav, a ne u sate, kalendare i modu. Najljepše je plakati i smijati se istovremeno. I hodati bosonoga po travi.
