Prvi put smo izbjegli 1992. Dan je bio sasvim normalan.

Prvi put smo izbjegli 1992. Dan je bio sasvim normalan, mama je ujutro otišla do prodavnice i usput srela komšinicu. Zvaćemo je Fatima. Fatimi je muž radio u Predsjedništvu pa je znao šta se sprema. Mami je Fatima rekla da oni za 10 minuta kreću za Švedsku, da imaju vezu na granici i da možemo da stanemo svi kod njih u auto ako hoćemo. Mama se vratila kao bez duše i pitala tatu idemo li. Tata se nasmijao i rekao da ne bude smiješna jer ovdje rata nema, on ode na posao, a ona, luda ženska glava, ako hoće, nek’ ide kud god želi.

Sjećam se da me poljubio i otišao na posao. Trebalo je da prođu tri godine prije nego sam ga opet vidjela.

Par sati kasnije, na krovu zgrade preko puta nas su se pojavili snajperi. Prvi u gradu. Na razgraničenju. To se sad tako zove, tad se samo zvalo ulica Žikice Španca. Mama je uz prve rafale zgrabila nas dvije i šivaću mašinu. Ja sam zgrabila bijelog medu. Izgubiću ga usput i godinama kasnije ga tražiti. Išli smo satima, trebalo je naći način da se kroz kanale pređe preko Vraca. Današnji put je to možda 5 kilometara, tad je bio cijeli jedan život. Mamu su zaustavili na barikadama. Barikadama izniklim preko noći činilo se. U nečijim glavama su te barikade godinama bile zidane. Zaustavili su je “naši”. Do tog momenta naši se odnosilo samo na užu familiju koja se prinudno proširila na cijelu jednu naciju. Sestra je imala 11 godina, izgledala mnogo starije zbog visine pa su mamu htjeli ostaviti da kuva na prvoj liniji. Sestra je mene trebala prevesti do familije na “slobodnoj” strani.

Ne znam kako, ali mama je uspjela da ubijedi vojnika da je pusti da nas samo otprati još jedno kilometar, pa će se ona vratiti. Trčale smo sad već gonjene ne samo “njima” nego i “našima”. Sjećam se da je mama za svaku baru govorila da je živi pijesak i da nas može udaviti ako u nju stanemo. Valjda joj je na pameti bilo da nas nekako natjera da žurimo uz nju jer sam ja, četverogodišnje dijete, htjela po tim istim baricama da gazam. I nije mi bilo jasno gdje žurimo. Godinama kasnije sam nosila strah od živog blata. Dan danas je to prvo na šta pomislim kad pada kiša i grad je iscrtan baricama.

Smrt jednog djetinjstva.

Prvi put smo se vratili 1993. Godinu dana kasnije prešli smo isti taj put. Nazad u opkoljeno Sarajevo. Moj tata, onaj isti što je prvi dan rata otišao na posao da radi kao pekar, doživio je sudbinu mnogih. Zarobljen je u logoru nakon što je jedan dan uzeo dva hljeba i krenuo da nas vidi. Na barikadama su ga uhvatili “oni” i smjestili u logor. Tetka je uspjela da se izvuče i pređe nama, da nam javi. Uslove u kojima nas je našla su bili tako grozni da je rekla da je bolje da umremo na prvoj liniji ali u sigurnom nego da živimo na slobodnom a u neizvjesnosti. Napisaću nekad knjigu čitavu o ovom paradoksu. Čim je čula da je tata zarobljen, mama je pokupila nas i mašinu za šivenje i vratila nas u Sarajevo. Trebalo je tatu izvući iz logora. Dvije godine kasnije i kilogram krvavo zarađenog zlata, uspjela je. Ali to je već jedna druga priča.

Sreća pa sam ja imala epilepsiju pa je mogla da mijenja moje lijekove i mlijeko u prahu za komadiće zlata koje je general tražio da tatu puste na razmjenu. Epilepsija je u ratu izlapila, valjda je shvatila da joj tu nije mjesto.

Drugi put smo izbjegli 1995. Preko noći je stiglo obavještenje da je Sarajevo palo. U našem ulazu živjela je teta Fata, mi smo s njom dijelili šta smo imali, ona je mami rekla da je vrijeme da se bježi jer je čula da kreće osveta. Prvo upozorenje je mama možda propustila, drugo nije htjela. Spakovali smo sve što smo imali u jedan omanji tamić, sjeli i zaputili se put Banjaluke. Izbjegli iz jednog grada jer nismo bili “njihovi”, dođosmo u drugi grad gdje nismo bili “njihovi”. Izbjeglice, srpski cigani, otimači posla, lopovi – samo su neki od nadimaka sa kojima smo se suočavali godinama nakon rata. Mi izbjeglice iz besmisla nigdje nismo prispjeli.

Ratni profiteri su već našli načina da sebi kupe pripadanje.

Drugi put smo se vratili 1999. Obnovili su našu zgradu koja je u ratu izgorjela do temelja. Trebalo je otići i certifikatima otkupiti stan. Moji su donijeli odluku da se vrate na svoje. To svoje je bilo krvavo zarađenih četiri zida, ne bilo koji entitet, takođe krvavo zarađen i jedan i drugi. Povratnici po drugi put, opet nismo imali mjesta. Da me upišu u jednu školu – ne može, ne govorim taj jezik. Da me upišu u drugu – ne može, na adresi mi piše drugi entitet. Jedva nekako.

Ostadoh tako četiri godine bez zdravstvenog osiguranja – u jednom entitetu je trebala potvrda škole iz tog entiteta, u drugom potvrda boravišta iz tog entiteta. Mi na razgraničenju nismo spadali niti u jednu kategoriju.

Treći put sam izbjegla 2010. 2006. kad sam upisivala fakultet, opet sam bila na razgraničenju, ja htjela na političke nauke, u Bosni tada jedine studije bile u Sarajevu. Na istočnoj strani mi rekli da ću postati izdajica i vratiti se da ih koljem ako se upišem “dole”. Dole kad sam se upisala već krenula tortura jer otkud mi pravo ne samo da se upišem nego da budem i uspješna i glasna? Tata je presudio. Onaj isti čovjek koji je dvije godine proveo u logoru. Koji nije smio da se stavi na spisak zatvorenika jer su mu po drugom povratku rekli da ima dvije kćerke koje će pojesti mrak ako ga nađu na spisku svjedoka.

“Idi sine, ne gledaj kakvo je čije ime nego kakav je ko čovjek. Ljude ćeš naći i tamo i ovamo, a ti budi čovjek i sa neljudima, da pokažeš da se i to može.”

I tako, ja otišla, izborila se, bila student generacije, demonstrator kod sjajnog profesora. I posao nisam dobila jer mi ime nije bilo kako treba. Ne samo meni, bilo je i mojih dobrih prijatelja kojima je ime bilo kako treba ali stranačka pripadnost nije. Jebiga, hoću ja u političke nauke, a neću u politiku. Izbjegla sam tad vani. Otišla na master, dobila stipendiju i time finansirala roditelje koji su ostali. Neki će reći da nisam izbjegla, da sam emigrirala, to vam je fensi način za dijasporce, ali moram da se pobunim. Kad odeš trbuhom za kruhom jer tvoji nemaju za lijekove, a ti ne možeš zbog imena i stranačke (ne)pripadnosti da dobiješ posao, onda bježiš kako znaš. Nisam imala taj luksuz da ostanem i da se borim protiv sistema godinama jer je na stolu trebala hrana. Danas, ne za godinu. Otišla, ostala 8 godina, izgradila karijeru, život, sjajan krug ljudi, vještine, sve što sam poželjela.

Treći put ću se vratiti 2019. Šta koji klinac, čujem povike. I figurativno i bukvalno – trebalo mi je dosta vremena da umirim svoje ljude i opravdam im ovu odluku. Vraćam se ne što moram, još uvijek imam posao na kojem mogu da ostanem godinama, još uvijek imam radnu vizu i sve ostalo.

Čak i uslove za državljanstvo.

Odluka da se vratim je bila moja. Sve na vagu kad staviš, ravnoteža. Prošla pakao, zaslužila raj. Osjećam dužnost da podijelim znanje i iskustvo koje sam stekla. Da probam da napravim nešto. Nešto malo, nešto što će drugima pružiti prilike koje sam ja imala. Ne da mijenjam svijet. Ni Balkan. Nemam ja pravo da mijenjam svijet koji velikoj većini odgovara. Ja mogu da promijenim svoj svijet. Da se nauživam sa roditeljima još ovo nekoliko godina koliko je ostalo. Da vidim djecu prijatelja kako odrastaju. Da pokrenem nešto. Da budem tu. Da se smijem na svom jeziku, da idem u pozorište, da pričamo istim (h)umorom.

“Ubiće ti taj entuzijazam”, kažu mi. “Ovdje ništa ne niče, ovdje bježe svi”, ponavljaju. “Ko izađe zadnji nek’ ugasi svijetlo, a ti bi da se vratiš”.

Ne brinite se za mene. Kad me nisu ubili meci i nepripadanja, neće mi ni sadašnja situacija ubiti ovu vatru koja u meni gori. Mi neki se rađamo sa takvom količinom ludosti da ne možeš da joj se ne pridružiš. Uostalom, ja – žena iz reda Ostalih – moram da ostanem. Ne bi bilo fer da nije tako. Bar za sada. Još sam dovoljno mlada da pokušam.

A za ostalo, ko zna. Možda je sudbina nomada zacrtana. Možda sam je birala prije nego sam došla na ovu planetu. Ono što znam jeste da većih ljudi i većih neljudi ne sretoh kao na ovom našem divnom i ludom Balkanu. Opet u ravnoteži. Ko hoće da vidi ljepotu, naći će je i tu kao u Njemačkoj. Ko hoće da vidi loše, vidjeće ga i u Francuskoj kao i kod nas.

Čvrstog sam uvjerenja da svako ko želi treba da ode. I svako ko želi treba da ostane. I svako ko želi treba da se vrati. Pa opet da ode ako mu se ide. Pa nismo drveće, naši korjeni su pokretni. I što ih više premještate, to su otporniji.

A da li će biti četvrtog puta, vidjećemo. Do tad, vidimo se brzo.

Čitajte Zagrljajnost:https://zagrljajnost.com/2018/10/24/treci-put-izbjeglica-treci-put-povratnik/