najnovijeNevjerovatnoZabavna Lola

Šta bi nam Šekspirova žena mogla reći

Šekspirova žena En Hatavej (Anne Hathaway) bi mogla da riješi mnoge misterije o svom suprugu.

Priredila: Nataša Bursać

Izvor: KATHERINE WEST SCHEIL - time.com

Foto: rock-cafe.info

Mogla bi nam reći kako je on zapravo počeo da piše, kako je balansirao posao i kuću, kako je tugovao kada je izgubio jedinog sina, kako je umro…

Mogla bi nam otkriti gdje je napisao svoja djela, da li je bio porodični čovjek, da li je samo po dužnoti putovao u Straford, ili je besramno napustio nju i djecu u potrazi za novcem i slavom.

Mogla bi nam jednako tako i reći zašto je njeno ime na vjereničkom papiru, dok je “En Vatelej” (“Anne Whateley”) naslovljena u dozvoli za brak. I mogla bi i objelodaniti šta termin “drugi najbolji krevet” u njegovoj oporuci znači – da li je skrhkana saznala da joj je to jedina zaostavština, kao u predstavi Verna Tijesena (Thiessen), Šekspirova oporuka (Shakespeare’s Will, 2005), ili je to bio termin koji znači trajnost, interni znak intime sačuvan zauvijek.

En bi nam mogla reći kakva je osoba Šekspir bio – privržen otac, pun ljubavi kojem je teško padalo to što mora da napusti Stratford zbog pozorišne scene Londona? Ili je bio nevjeran muž koji je pobjegao od žene koja zanovijeta i troje male djece zarad kozmopolitskog urbanog života pisanja predstava?

Foto: bustle.com

I kakva je bila žena koja je ostala u braku 34 godine sa najpoznatijim svjetskim piscem – da li je En bila mudra, tiha, privržena, ljuta, puna podrške, osvetoljubiva, inspirativna ili sklona opraštanju?

Rupe u istorijskim izvorima su otvorile prilike za zamišljene portrete i rekonstrukcije Šekspirove žene, i tako su čitaoci i publika popunili prazan prostor te kreirali razne verzije En koje reflektuju rezne koncepcije Šekspira – vijernog muža, libertanca, filantropa, ili prevaranta jer je ustavri njegova žene bila pisac dijela.

Kao rezultat, u gotovo 400 godina od njegove smrti, En je doživjela snažno oživlajvanje u mašti autora i čitaoca širom svijeta.

Uzmimo na primjer En Franka Herisa (Frank Harris), u djelu iz 1911. godine naslovljenu upravo Šekspirova žena (The Women of Shakespeare). Tu je Šekspir “u modricama, pretučen, u svađi sa mudrošću supruge te je primoran da ide” u London. Na kraju života, “strast, požude i ljubomore, i ljutnja su u konačnici iscrpile Šekspirovu snagu i ostavile ga kući u Stanfordu “da umre sa svojom suprugom”, koja je u “najnižem paklu ljubomore, bijesa i poniženja”.

Jednako tako, En Džejmsa Džojsa (James Joyce) iz 1922. godine u djelu o Odiseju (Ulysses) je prikaz ostarjele, uznevjerene žene koji proganja, sa “sramotnim tijelom koje je nekada imalo smirujući efekat, koje je nekada bilo slatko, svježe kao cimet, bez da mu opada lišeće, golo, uplašeno uskog groba, i ne oprašta”.

U romanu Antonija Bardžisa (Anthony Burgess) iz 1964. – (Nothing Like the Sun) – ova En tjera Šekspira na “ropstvo u krevetu”, dok konačno “izbaci ruže na njega poput crne povraćke, vidjevši da je od njega načinila kurvara”. Njegova izišljena En u svemu tome “izmrmlja svoje knjige”.

Ona je pisala

Sreća, u Eninom vaskrsnuću ima podjednako pozitivnih i negativnih verzija, koje su nastale iz istih fragmenata biografije.

1887. godine, autorka Meri Kaud Klark (Mary Cowden Clarke) je ušla u trag Šekspirovom viđenju žene: “Zbog neformalno skromnog načina na koji je opisivao likove supruga, možemo sa sigurnošću osjetiti poniznost, ako i privrženost na koji ga je upravo njegova žena inspirisala”.

Rad Herijet Bečer Stov (Harriet Beecher Stowe), iz 1870. godine, koji jelte “otkriva istinu o životi gospođe Šekspir” (The True Story of Mrs Shakespeare’s Life), nudi mudru i vijernu En, oja čuva tajnu. A njegova je mračna tajna da mami autore u svoju, u potpunosti izlovanu, kuću, te ih sahranjuje ispod drveta duda. U toj verziji En demonstrira ono što Herijet naziva “nevjerovatnu snagu ljubavi”, te otkriva datu tajnu tek na samrti.

Priznanja u smrtnoj postelji animiraju i Arli Rajan (Arliss Ryan) za roman Tajne ispovijesti En Šekspir (The Secret Confessions of Anne Shakespeare, 2010.), koji upravo počinje njenim priznanjem u smrtnoj postelji – da je zapravo ona autor.

U svakom (datom) periodu, čitaocima i publici je bila dostupna prezasićenost Šekspirovom ženom – nekima je vjerna supruga, a drugima pak prezrena – ali svaka služi da se nadoknadi nedostatak iz biografije, i intenzivna želja da se zaviri u njihove živote, ali i pokazuje koliko je zapravo u svemu tome njena uloga ključna.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije