Hrabra LolanajnovijeNaslovna vijest

Tokom 7 godina dokumentovala je bipolarni poremećaj svoje majke

“Nadam se da ću na ovaj način, kroz lični primjer života sa mentalno bolesnom osobom, koja zloupotreblajva lijekove, dati jasan prikaz bipolarnog poremećaja.”, rekla je fotografkinja Melisa Spic (Melissa Spitz).

Prevela: Nataša Bursać

Izvor: Priscilla Frank - huffingtonpost.com

Foto: MELISSA SPITZ / huffingtonpost.com

Kada je Melisa imala 6 godina, njena je majka insitucionalizovana zbog bipolarnog poremećaja. “Od tada je njen život nastavio silaznom putanjom.”, napisala je Spicova. “Histerektomija, popraćena dijagnozom raka, a zatim i hemioterapijom i zračenjem, pored njenog, dakle već ranije narušenog mentalnog zdravlja.”

Kroz te tretmane, Debora (Deborah) je pila i zloupotrebljavala propisane lijekove. “To je u konačnici dovelo do razvoda mojih roditelja.”, prisjeća se Spicova. Tako traumatičan porodični život može, kako pretpostavljate, dovesti dijete do situacije da želi pošto-poto da se udalji od te muke, ili barem da odvrati pogled od iste. Ona je pak odlučila da ne sklanja pogled, već da gleda, i to izbliza, kroz objektiv svoje kamere.

U 2009-oj, ona je – kao student umjetnosti na Mizurijevskom Univerzitetu (University of Missouri in Columbia) – počela da fotografiše svoju majku. Originalno je ova serija bila u sklopu zadataka iz predmeta fotografije, u kojem su svi studenti trebali da dokumentuju neke lične i privatne trenutke. Znala je da želi da fotografiše majku.

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

“Fotografija je postala način da se sve izloži, ali ujedino i prikrije. Koristila sam kameru da stavim nešto ispred sebe, umjesto da gledam direkt (samo) u nju, i postalo je veoma katarzično.”

Sedam godina kasnije, ove fotografije čine seriju koja se nastavlja – “You Have Nothing To Worry About” (prevod – “Nema razloga za brigu”) – na Instagramu, gdje ova fotografkinja uporno postavlja fotografije. Neke su fotografije individualna postavka, dok se neke granaju na više kolona i redova. Ova hronologija je dakle prikaz turbulentnog i problematičnog odnosa između Debore i njene ćerke, kao i onog koji Debora ima sama sa sobom.

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

Na jednoj fotografiji naslovljenoj sa “Mamina nova šminka” (“Mom’s New Make-Up”), Debora gleda direkt u objektiv, dok je njeno lice iscrtano svijetlim bojama u neravnim formama, kao kada se djevojčice po prvi put dokopaju mamine šminke. U drugoj, nazvanoj “To sam što sam” (“I am what I am”), Debora sjedi na podu, rukama krije lice, okružena naljepnicama na kojima su bolni, ali i ohrabrujući natpisi:

“Brinem za sve.”
“Želim da umrem.”
“Volim i mrzim sebe.”
“Želim da živim.”

 

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

Ona opisuje ovaj proces fotografisanja kao opušten – vrijeme provedeno radeći je vrijeme provedeno sa majkom. Doduše, brinula je, od početka, da ove fotografije ne budu vid eksploatisanja njene majke, što je i sugerisano u nekoliko komentara.

Ipak, nakon što je vidjela sebe na ovim fotografijama Debora je odlučila da prestane da pije. 

Štaviše, najveći izazov fotografkinje je bio upravo entuzijazam njene majke, i konstantni zahtjevi da se svaki bolni trenutak zabilježi. “Tražila je od mene da ju fotografišem u situacijama u kojima mi je bilo neugodno…”

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

“Ponekad mi se čini da se radovi često umotaju u šarenu traku, jer ona nije žrtva. Voli da se fotografše, i voli taj čitav “ko sam ja” koncept, i smatram da voli to sve jer voli biti u centru pažnje. Toliko je moći u tome.”

Ipak, uviđa značaj ustupanja pažnje, i korištenja kamere kao pomoći majci da se osjeća kao ljudsko biće, pa i kao zvijezda.

Tokom svog rada ova fotografkinja je primila mnoge kritike i pohvale. Ali najveći trag ostavljaju one koje natjeraju ljude da podijele slična iskustva.

“Pročitala sam negdje da eksploatišem svoju majku, i da je moj rad užasan, kao i da vrijeđam ljude koji “zaista” imaju mentalnih problema, ali, po meni, ti komentari nemaju nikakvu težinu u poređenju sa srećom i potvrdom koju daje moja majka, kao i ljudi koje on dotiče.”

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

“Nema razloga za brigu” je djelimično dokumentarac, a djelimično porodični album, djelimično performans, a djelimično auto-portret. I, iako Spicova uglavnom ostaje iza kamere, povezanost između nje i njene majke je opipljiva. Kada je Debora fotografisana sa modricama i ožiljcima, kako gleda zamišljeno u daljinu, lako je zamislilti da je i Spicova gotovo podjednako pod modricama, i izgubljena.

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

Ona se pak nada da će nastaviti ovu seriju dokle god ona i njena majka budu u stanju da ju održavaju. U međuvremenu, nada se da će fotografije govoriti jasno i glasno, bez osuđivanja njene majke ili uljepšavanja detalja.
“Nadam se da prikazujem realno svoju sitauciju sa mentalno bolesnom majkom, koja zloupotrebljava alkohol i tablete. Svjesna sam da je moja situacija jedinstvena, kao dokumentatora i ćerke”

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

“Na kraju krajeva, osjećam da je ovaj rad jednako o meni kao i mojoj mami.”

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije