Ljudski odnosinajnovijeŽivot

Sedam dana u paklu posesivnosti i ljubomore

Žene su bića sklona romantičnim predstavama stvarnosti.

Iako nas život demantuje nebrojeno puta, mi iznova i iznova zamišljamo neku bajkovitu verziju naše budućnosti, nekog koga smo čekale cijeli život, ko će nas voljeti beskrajno, uvijek biti tu i uz koga će svi naši problemi nestati.

Redakcija

„SHAMPITICA“

Nesvjesno gonjene ovakvim motivima, često se prevarimo pa u nekome ko nam pruži mrvice onog što želimo vidimo potencijal za ostvarenje snova.

Dajemo šansu kompletnim budalama, neozbiljnim kretenima, psihopatama, sve u nadi da je to možda „onaj pravi“.

Ovakvo ponašanje može biti izuzetno opasno kako za fizički tako i za psihički integritet i ukoliko se ne osvijestimo na vrijeme i ne racionalizujemo stvar, može nam se desiti da naš potencijalni princ postane naša najgora noćna mora.

Ne kažem da ne treba željeti nekog i da treba ostati sam. Naravno da želim nekog da me voli, naravno da želim da to bude neko stabilan, odgovoran, posvećen, da zajedno gradimo naš svijet i budućnost.

Znam da je u današnje vrijeme postalo apsolutno neprihvatljivo pokazivati emocije i potrebu za drugim bićem ali lično mislim da je to sve sranje.

Foto: unsplash

Ne kažem da će ijedna žena umrijeti nesrećna ako ne nađe srodnu dušu jer mi smo vrlo prilagodljiva bića, pronaći ćemo sreću u nečemu drugom, ali trkeljati o nekakvoj emancipaciji žene u kojoj nema mjesta ljubavi, to je zaista sranje.

Elem, kad danas vratim film i sjetim se šta je moglo biti, beskrajno sam zahvalna prijateljima koji su se potrudili omesti mog Otela u namjeri da me svojom bolesnom posesivnošću potpuno izoluje od ostatka svijeta, prekine svaki moj socijalni kontakt i potom me nekažnjeno do kraja života maltretira psihički, a vjerovatno i fizički.

Zbog ove, a i iskustava svojih prijateljica, danas neprestano ponavljam svima: za ženu je najvažnije da ima podršku prijatelja.

Najbolji prijatelj/prijateljica uvijek trebaju znati gdje se nalazite, s kim se viđate, šta vam se dešava. Tako vam mogu spasiti život, vjerujte mi na riječ.

Tog dana, nakon što sam mu odlučila dati još jednu, samo još jednu šansu, vozili smo se u autu kad mi je telefon zazvonio kratko dva puta. Rekao je: „Stigla ti je poruka. Zar nećeš pogledati ko je?“

U meni je sve umrlo. Znala sam da provocira. Znala sam da slijedi drama neviđenih razmjera, osuđivanje, vrijeđanje, raskid zbog samo jedne benigne poruke treće osobe, nebitno koje.

Silno sam željela da nije nikad ni došlo do ovog trenutka ali nisam imala kud. Izvukla sam telefon iz torbe i rekla „Marko….pita kako sam, šta radim.“ Progutala sam knedlu.

Nastupila je tišina, kratka, mučna. Stigli smo do moje kuće. Kratko me je pogledao, bijesno, ozlojeđeno i rekao „To je to. Kraj. Završili smo. Rekao sam ti da neću trpiti poruke ni od koga.

Ti očigledno nisi raščistila sa ljudima iz tvoje prošlosti, a ja takvu osobu ne mogu i ne želim da imam kraj sebe. Rekao sam ti šta sam spreman da učinim osobi koja me izda. Ovdje vidim mogućnost za izdaju i molim te da ideš. Ovo ti govorim iz najbolje namjere.“

Foto: unsplash

Najbolje namjere??? Došlo mi da ga udaram po glavi dok mi ruka ne otpadne. Kretenu jedan kretenski, ljigo ljigavi, glibo glibavi, što rekla ona crnogorska glumica u „Budva na pjenu od mora“!!!

Igraš se sa mnom kao da sam jo-jo!!! Bijes me je obuzimao, vilica mi se stezala, u stomaku sam osjećala užasan grč, nisam mogla da dišem. Izašla sam iz auta i odvukla se kući.

Znala sam da je to najbolje za sve ali nisam mogla da podnesem misao da ON PREKIDA. On mene ostavlja, kao da sam JA učinila nešto pogrešno!!! O, prijatelju, pa nećemo se tako igrati.

Nisu mene ostavljali ni mnogo bolji od tebe, jer sam ja uvijek bila ta koja je fer i poštena, pa nećeš vala ni ti, psihopato! Kraj će biti kad JA KAŽEM DA JE KRAJ!

Posle ću shvatiti da je bio u pravu kada je rekao da je za mene najbolje da odem što prije.  Ali da se vratimo na početak, sedam dana ranije….

Počelo je sa ružama, kao i svaka bajka. Na sjedištu kraj njega u autu sačekala me ruža.

Prvi izlazak sa obaveznim manirima otvaranja vrata i svega ostalog što se podrazumijeva. Već tog prvog dana, primijetila sam da su njegove izjave bile više nego neuobičajene.

Pričao je o tome da je u meni vidio nešto posebno i da zaista želi da se viđamo ali da nema više „stomak“ ni vremena da ga troši na pogrešne osobe, da je pola života potrošio na ispravljanje „krivih Drina“ i da mu je veoma važno da se to ne ponovi, pa je bolje da odmah raščistimo neke stvari.

Tako je naš prvi naš izlazak ličio više na ispitivanje pred istražnim sudijom nego na romantični date.

Foto: pexels

Nakon što me zasuo upozorenjima o tome da je spreman na sve ako zatreba, da je bogat kao ruski car i da ne mora da radi više nikad u životu ali da mu u životu ne treba ništa od toga te će sve ostaviti djeci, svojoj i ničijoj, tražio je od mene odgovore na krajnje neobična pitanja tipa da li bi napustila ovu državu ako bi trebalo, da li bi napustila posao ako bi tražio od mene, šta su moji planovi u pogledu djece, da li bih prije pristala da imam jednu osobu – partnera u kojem imam svu podršku ILI da imam podršku više prijatelja….

Čekaj malo, kako to misliš „ili“? zbunjeno sam razmišljala.  Zašto suprotstavljaš prijatelje i partnera? Da li to znači da….

Prvo veče sam iz izlaska došla kući potpuno ošamućena. Nisam znala šta me je snašlo. Bio je intrigantan i pomalo smiješan u svojoj ozbiljnosti, a ja kao i svaka druga žena koja „pada“ na te „alfa-mužjak“ izjave, radoznala da saznam šta se iza toga krije.

Fizički je daleko odstupao od mojih dotadašnjih partnera; bio je nizak, sitan građom, sa izrazito maljavim ramenima i grudima. Nije bio muškarac kojeg bi bilo gdje primijetila.

Samo su plave oči i „rupice“ u obrazima pravile nekakvu čudnu harizmu oko njega kojoj, sigurna sam, mnoge nisu odoljele.

Drugi dan smo se već ponašali kao da se znamo sto godina. Vozio me u nabavku hrane, brinuo da li mi treba još neka usluga, ponudio pomoć oko pokvarenog auta…

Usput je doslovno svaki naš susret pretvarao u policijsko ispitivanje nakon kojeg sam se uvijek vraćala kući potpuno iscrpljena i sa teškom glavoboljom.

Počela su da mi se pale crvena svjetla za uzbunu, znala sam da kao empata vrlo brzo upijam energiju drugih ljudi, a njegova je očigledno bila negativna….

Ali nisam željela da prekinem da ga viđam. Bar ne još uvijek. Na kraju krajeva, pa znam ga tek dva dana!

Tu noć sam prespavala kod njega. Bilo mi je potpuno jasno zašto je rekao da se žene vežu uz njega. Zaista jeste bio posvećen ženi u svakom smislu i svakog trenutka, nesebičan, nježan i odvažan…

Šta da kažem, a da ne ispadnem glupava tuka? Nakon nekoliko kompletnih idiota koji su me naučili da je bliskost neprihvatljiva, dje uvijek pogrešan trenutak za poruku, pogrešan za poziv, da nikad nemaju vremena, da je sasvim normalno da se viđamo na svakih sedam dana a u međuvremenu kontakte svedemo na ništa, da nikad nisu tu kad mi trebaju, on je bio savršeno osvježenje.

Lijek za moju napaćenu dušu. Nisam mogla da vjerujem da još uvijek postoje muškarci koji žele da budu samo sa jednom ženom zauvijek, da ne žele da izlaze u grad, da pijanče sa društvom, da im nije ništa teško za ženu učiniti i da su spremni da joj obezbijede lagodan život bez obaveze da ide na posao. Zahvaljivala sam Bogu što ga je poslao. A Bog se samo smijao odozgo….

Treći dan sam posvetila porodici i prijateljima koje sam pomalo zapostavila. Izašla sam na kafu sa prijateljicom. Iako smo bili „na vezi“ do trenutka kad sam izašla vani, za vrijeme moje kafe, on me je pozivao 4 puta.

Nisam čula telefon niti mi je palo na pamet da treba da ga izvadim iz tašne i da piljim u njega. Kad sam se najzad javila, urlao je u slušalicu, gdje sam, zašto se ne javljam, ja ne mislim na njega, ista sam kao i druge…

Tog dana mi je rekao da je brojao minute i da mi je trebalo sat i 35 minuta da mu odgovorim na poruku. Sat i 35 minuta. F..king freak je brojao minute. Zabezeknuto sam gledala u njega razmišljajući da li je svjestan koliko je poremećen ali njegovo lice nije odavalo ni trunku kajanja.

Naprotiv, osipao je paljbu po meni kako sam bezosjećajna, neiskrena, kako je sve laž, kako mu je dosta svega, kako mi je lijepo rekao da on želi osobu samo za sebe…

Potom je uslijedila srceparajuća priča o tome kako ga je prva djevojka ostavila jer nije imao novca, kako ih je otac napustio i kako od tada sežu njegove traume da će biti prevaren i ostavljen. Srce mi se cijepalo. U sekundi sam zaboravila kakav je kreten ispao i sve sam mu oprostila. Jadnik. Sigurno je njegova bol prevelika.

Foto: pexels

Tada sam primjetila da je on zaista sam. Nije imao nijednog prijatelja. Vrijeme je provodio na poslu i u svom stanu, nigdje nije izlazio. Majka mu je bila, kako je rekao, najbolji i jedini prijatelj.

Imao je iza sebe propao brak koji se raspao u rekordnom roku i mnogo veza koje su se okončale tako što su ga voljene osobe „izdale“. Pod izdajom je podrazumijevao sve osim disanja. Nije mu bilo jasno kako su mogle to da mu naprave, a dao im je sebe cijelog.

Četvrtog dana mi je rekao da pustim kosu. Ljepša sam sa dugom kosom. Rekao je da će tolerisati da imam profil na društvenim mrežama još vrlo kratko. Pitao me s kim sjedim u kancelariji. Pitao me zašto sam na profilnoj slici „izbacila sise“ (btw, nisam, štaviše „zakopčana sam do grla“ u crnu rolku).

Rekao je da ću raditi samo do kraja godine. Nakon toga treba da dam otkaz i da budem stalno uz njega. Rekao je da neće tolerisati nikakve prijatelje, ni ženske ni muške i da ne želi da ga upoznajem sa bilo kim.

Njemu niko nije potreban osim mene, a ni meni više neće biti potreban niko. On ne trpi „treću osobu“.  Kada sam rekla da bih trebala krenuti u teretanu jer me leđa bole, dobio je napad histerije („Zašto ne možeš sama da vježbaš? Nisi dovoljno karakterna? Meni ne treba žena koja nije karakterna! Sama si rekla da nemaš jak karakter upravo! Meni treba zdrava žena koja ne mora da ide u teretanu i da se tamo muva sa nabildanim frajerima!“) nakon čega je rekao da prekidamo.

Lako je sada, iz ove perspektive shvatiti da je sve ukazivalo na to da je riječ o osobi koja ima ozbiljan problem i koja nije u stanju da održi zdravu i funkcionalnu vezu. Međutim, često se baš mi samouverene žene zanosimo time da stvar držimo pod kontrolom, da smo svjesne svega i da svakog trenutka možemo prekinuti bez posledica.

Zapravo nas ta samouvjerenost gura sve dublje u odnos sa nekim ko apsolutno ne treba biti dio našeg života, a mi smo eto, kao nekakve Presvete Bogorodice ili šta već, zavisno od toga u šta vjerujemo, odabrane da pomognemo mučeniku na njegovom putu spasenja.

Da se vratimo u trenutak nakon što je drugi put za sedam dana prekinuo sa mnom…

Foto: pexels

Nakon što sam se sabrala, odvezla sam se do njega. Ostale su tu moje stvari, četkica za zube, neseser…insistirao je na pravljenju planova za budućnost, želio je da se već posle 3 dana preselim kod njega.

Molio me da nam se dijete zove Luka, ako bude muško. Posle sam negdje pročitala da je to prvi znak da imate posla sa patološki posesivnim muškarcem: jako mu se žuri. Već na prvom sastanku, planira zajednički život, a na drugom daje imena djeci. Upravo tako je i bilo.

Zatekla sam ga u prividno mirnom stanju. Veoma staloženo, rekla sam mu da ne mislim da sam bilo šta pogrešno učinila jer sam dobila poruku od najboljeg prijatelja koji se zabrinuo što se danima ne javljam.

Da ne može očekivati da preko noći izbacim iz života sve one do kojih mi je stalo, koji su me godinama podržavali, bili tu u nevolji, koji zaslužuju moje prijateljstvo, i to sve na osnovu toga što ćemo on i ja MOŽDA biti u ozbiljnoj vezi.

Da sama činjenica da on meni ne može garantovati da ćemo ostati zajedno znači da ni on ne može tražiti garancije od druge strane u vezi. Da je generalno glupo i nemoguće tražiti bilo kakve garancije, već da se te stvari moraju razvijati postepeno i vremenom, da se povjerenje treba graditi.

Da ima ozbiljan problem i da treba da zatraži stručnu pomoć jer se on neće riješiti sam od sebe već će mu naprotiv, i dalje upropaštavati život. Da ja ne mogu da pomognem nekom ko ne želi pomoć i ko ne priznaje da ima problem.

Da sam svoju slobodu krvavo zaradila i da je nikada nikome neću dati po cijenu bilo kakvog lagodnog života.

Isprva je pokušao da mi protivurječi ali je odustao kad je uvidio da nema valjanih argumenata. Nemogućnost borbe argumentima pokrio je sa  „Vidim da mi ne daš da išta kažem, pa evo, pričaj ti.“ Tako je, ne dam ti da kažeš jer neću više da slušam sranja. Ispričala sam šta sam imala, ustala i zatvorila vrata za sobom, ovaj put zauvijek.

A on? Ostao je tamo sa svojim „čudovištem zelenih očiju“ kako Shakespeare u svom čuvenom djelu „Othello“ naziva ljubomoru, da čeka svoju sljedeću žrtvu kojoj će nuditi sve u zamjenu za ličnu slobodu, kojoj će nuditi patološku simbiozu koju će nazivati ljubavlju. Ja nisam bila dovoljno „romantična“ za njega.

„“Maligna”, zloćudna posesivnost nije izraz nesigurnosti i gladi za ljubavlju već najčeće izraz psihopatsko-narcističkih crta ličnosti koje postoje kod određene grupe poremećaja ličnosti. Ove osobe pre svega teže kontroli i posedovanju partnera u pravom smislu te reči.

Oni žele da znaju gde se njihova partnerka kreće, šta radi kada nisu zajedno i sl. Osoba analizira i kritikuje njene / njegove prijatelje, rodbinu i sl. Takva osoba pokušava da ostvari potpunu kontrolu i uticaj nad partnerom tako što će redukovati njen / njegov krug prijatelja i članova porodice, naročito onih kojima se on / ona ne dopada i koji uviđaju da se radi o manipulaciji i kontroli a ne ljubavi.

Ove osobe manipulišu, lažu, igraju igru vruće-hladno, ograničavaju slobodu partneru a sve to pod izgovorom ljubavi, sve kao za njihovo dobro.

Ova vrsta posesivnosti se ne može prevazići jer ona potiče iz devijantne strukture ličnosti osobe koja ima taj problem. Osoba se ne može promeniti kao ličnost.“

https://www.vaspsiholog.com/2015/10/dve-vrste-posesivnosti/ (Dr Vladimir Mišić, psiholog)

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije