Ljudski odnosinajnovijePorodicaPraktična Lola

Dragi zauzeti ljudi, vratite nam porodična okupljanja

Dogodila se smrt. Smrt porodičnog okupljanja.

Prevela: Saša Leper

Alison Wrigth / Her View From Home

Foto: Unsplash

Kada sam bila mala, živo se sjećam kako sam bila okružena širom porodicom. Toliko je bilo značajno za starije generacije samo sjediti i pričati i provoditi vrijeme zajedno. Vidjeti nečije dijete, podužetak sopstvene porodice, igrati se i trčati okolo sa drugim članovima porodice je bila srećna prilika i slavlje. Nije to bilo nešto što se planira, prosto se instinktivno događalo. Svi se okupljamo u subotu kod tetke. Ponesi krompir salatu. Tetak peče piletinu.

Porodična okupljanja su bila važna.

Staromodno groblje koje se nalazi u mjestu u kome su odrasli moji baka i deda svake treće nedjelje u maju organizuje proslavu tako što se ukrašavaju grobovi i posjećuju stari prijatelji i porodica. Mojim baki i dedi je bilo užasno važno da odu svake godine bez izuzetka i to je bilo važnije od bilo čega drugog. Od svih se očekivalo da izgledaju najbolje što mogu, da dođu na vrijeme i budu spremni na to da tu provedu čitav dan. Donijeli bi nešto za piće i mali frižider za ručak jer je bilo vruće i zadržavali bi se dugo. Starci su se međusobno tapšali po leđima i rukovali. Saznli bi najnovije porodične tračeve i smijali se as prijateljima sa kojima su završili srednju školu prije 50 godina. Šareno cvijeće je ostavljano na grobove, ljudi su postavili dekice za piknik i dijelili uspomene i lubenicu.

Sada ako se provezete pored istog tog groblja i crkve treće sedmice u maju vidjećete auto ili dva. Djeca djece će možda će protrčati da ostave cvijeće, stajati tu minut ili dva razmišljajući o prošlosti a onda se vratiti u auto i nazad u svoj dan. To više nije događaj već neugodnost sa kojom ljudi ne žele da se zamaraju. Ljudi kojima je toliko bilo stalo su sada preminuli a mi ne možemo odvojiti nekoliko sati svog života da nastavimo ovu tradiciju, posjetimo jedni druge i odamo pažnju.

Nedavno je moja porodica proslavila 90. rođendan moje bake. Porodice udaljene kilometrima su doputovale u naš gradić da je posjete, daju joj čestitku i uživaju u nešto hrane. To je bio prvi put u mnogo godina da sam vidjela mnoge svoje rođake. Moja tetka je uporno ponavljala koliko joj svi nedostaju i kako to ne radimo dovoljno često. Ali čak i uz ovako značajan događaj kakav je ovo bio i priliku da se vidi porodica, mnogi nisu uspjeli doći.

I, da budem iskrena, obično sam ja bila ta koja nikad nije bila tu.

Od svoje 21. sam živjela daleko od kuće i propustila sam više porodičnih okupljanja nego što sam uspjela posjetiti. Ali zbog tog posljednjeg sam shvatila koliko zapravo propuštam.

Ponekad sam morala proučiti nekoliko lica prije nego što sam shvatila u koga gledam dok sam ih pozdravljala raširenih ruku. Više ih ne poznajem. Mnogo puta sam se uhvatila da govorim: „Vjerovatno ste vidjeli na Fejzbuku…“. Malo toga sam imala za reći. Znali su većinu toga o mom životu, mužu i djeci. To je nekako umanjilo značaj našeg okupljanja. Sjedili smo i uživali u razgovoru, saznali šta se novo dešava kod koga. Ljudi koji su se uvijek činili tako mladi su sada izgledali staro. Nekoliko ljudi mi je reklo da bismo trebali da ubrzo imamo porodično okupljanje samo kada ne bi svi bili tako zauzeti. Ali nešto mi govori da su ljudi generacije moje bake bili daleko više zauzeti, ali i dalje su pronalazili vremena vrijeme da se druže sa porodicom. Porodica je tada nešto značila. Ljudi su shvatali značaj posjećivanja, rukovanja i smijanja. Ljudi su razumijevali da vrijeme leti i da oni do kojih vam je najviše stalo neće biti tu vječno.

Porodica je bila sve što ste imali.

Danas se fokusiramo na karijeru, odgajanje djece i odmaranje kad god možemo. Naša šira porodica nije više centar koliko je bila i sve i da se okupljanja isplaniraju većina se ne bi potrudila da dođe. Osim toga, mi kontakt održavamo društvenim mrežama.

Ono što propuštamo je krompir salata, trenuci smijeha i iznenadni prolivi uzbuđenja kada zagrlimo nekog koga nismo vidjeli 10 godina. Sjedenje kraj nekoga ko je dio naših uspomena iz djetinjstva i pamćenje njihovog osmijeha kroz sve godine koje nismo vidjeli tu osobu. E to propuštamo.

Ono što mi ne shvatamo a naše bake i deke jesu jeste da iako je iduće okupljanje uvijek udaljeno za godinu dana, ljudi nisu roba i svi imaju svoj životni vijek.

Sa bakine zabave sam otišla sa mnogo boljim shvatanjem toga ko sam i odakle potičem. Smijala sam se šalama koje sam čula (i ispričala) i provela neko vrijeme sa ljudima koji su uticali na to ko sam ja danas. Zaboravila sam koliko je to dobar osjećaj. Zaboravila sam koliko ih volim i podsjetila se na to koliko oni vole mene. Samo to zaslužuje više poštovanja od „Stiću na iduće“.

Vrijeme leti i nadam se da ćemo uspjeti prestati biti toliko fokusirani na sopstveni svijet i umjesto stoga otvoriti vrata porodici koju propuštamo i koja nam nedostaje i kojoj i mi nedostajemo.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije