LjudinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Da mogu pričati umjesto tebe

Usnula sam te nedavno i otad nemam mira.

U snu si bila živahno živa, toliko živa da si me probudila, posjela na rub kreveta i tjerala da te smjestim u san ili javu.

Nisam uspjela.

Piše: Katarina Huber Redakcija

Uvjeravala sam se da nisi živa pa se odmah razuvjeravala da te nisam, doduše, vidjela mrtvu; ali stajala sam ti pored drvene škrinje, gledala u zlatna slova i brojeve koji su svima vrištali da si tek malo poživjela dok sam se ja pitala koliko si živjela uopće.

Istina je da ne znam kada si zapravo prestala živjeti.

Ponekad pregledavam slike i slučajno naiđem na tvoju. Preskočim te jer me ožežeš blagim pogledom i spokojnim osmijehom na koji nisam naviknula.

Nešto me tada uščakne u prsima, kao da me dvije crne dugačke ruke snažno pritišću jedna s jedne, druga s druge strane i ne daju mi udahnuti niti izdahnuti. Kao, primjerice, sada. Razmišljam koliko dugo mi glavom tutnji ova svakodnevna opomena koja počinje žuljati svaki dio moga tijela, a glasi – da mogu pričati umjesto tebe. I moram ju pustiti van.

Foto: pexels

Da mogu pričati umjesto tebe, pričala bih o udarcima, vrištanjima i plakanjima. O čahuri u koju si se skupila i koja te, u konačnici, ugušila.

O bježanjima i vraćanjima, o povracima i konačnom bijegu od svih, pa i sebe same. Da mogu pričati umjesto tebe, pričala bih jasno i razgovijetno dokle god se ne umoriš; dok te ne napadne zatupljujuća nemogućnost razumijevanja i stvaranja riječi.

Afazija se zove, kažu, ali znam da te nikad nije zanimao naziv. Zanimalo te kako da prestane. Da mogu pričati umjesto tebe, glasno bih vikala na vlastite zgrčene udove koji su me izdali. Rekla bih svima da me puste na miru jer mi odavno nije do mene, a gdje do nekog drugog.

Da me puste na miru jer ja odavno ne znam gdje sam Ja.

Usnula sam te nedavno i otad nemam mira. Često pregledavam slike tražeći baš tvoju, s tim blagim pogledom i spokojnim osmijehom na koji nisam naviknula, da te pitam je li i tebe nekada ovako uščaklo u prsima, kao da su te dvije crne dugačke ruke snažno pritiskale jedna s jedne, druga s druge strane i nisu ti dale udahnuti niti izdahnuti?

Do jednom, kada si izdahnula zauvijek.

Sada znam da jesi i da sam te samo usnula onako živahno živu, živu kao na slici koju sada gledam. Ruke me puštaju, crno se penje do grla, slijeva niz obraze i ostaje zabilježeno na ovim stranicama kao moj način olakšanja.

Nemoj mi ništa zamjeriti, priča bi bila puno teža da ju ti pričaš umjesto nas koji te eto tako usnemo samo da nas probudiš, posjedneš na rub kreveta i strpljivo čekaš da te smjestimo u san ili javu.

I nikad ne uspijemo od prve, znaš.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije