Teško je biti mama kada nemaš sopstvenu majku

Neki moji prijatelji i članovi porodice tvrde da je to moguće. U najmanju ruku, majke smatraju među osobama sa kojima su najprisniji. Neko kome se mogu obratiti za bilo šta.

Pitam se kakav je to osjećaj.

Mora da je divno imati nekoga koga možete nazvati kad ste imali naporan dan i potrebna vam je koja lijepa riječ. Ili da imate kome otići kući i znati da ćete dobiti utješan obrok i zagrljaj Sigurno mjesto u kome ne postoje osude i negativnost, samo bezuslovna ljubav.

Ja ne znam kako je to i zbog toga sam ponekad tužna.

Imam majku ovdje na Zemlji i ona jeste u mom životu, ali dosta smo udaljene i nemamo baš gladak odnos – mjera neophodna kako bih zaštitila svoje srce.

Beskrajno sa zapela u dilemi između želje da odsječem majku iz svog života – ženu koja se molila za mene i nosila me u svojoj utrobi – kako bih spasila svoje mentalno zdravlje i toga da vjerujem da će postati majka za koju se molim – nekoga ko je topao, pozitivan i pun ljubavi.

Moja realnost je da se vjerovatno neće dogoditi nijedno od to dvoje.

Čitam priče o ženama koje vole svoje majke i imaju odnose veze sa njima i ne mogu a da ne budem pomalo ljubomorna. Kako su one dobile tako divne majke?

Naravno, imale smo mi lijepih trenutaka dok sam odrastala. Sestra i ja smo živjele u udobnom domu i imale smo sve što nam je fizički bilo potrebno. Moja majka je voljela proslave i svaki Božić je bio kao dječiji san.

Ali ljubav ne dolazi u paketima. Nije zamotana u lijepu mašnu. Trebala bi govoriti iz dubine duše. To je topao majčin zagrljaj kada ste uplašeni. To je zagrljaj koji nikada ne želite da prestane. To su dvije riječi koje dolaze iz sveg srca i nikada nisu rečene na silu.

Teško mi je da budem majka kada nemam majku na koju se mogu osloniti kada mi je teško. Plašim se da podignem slušalicu i pozovem mamu jer nikada ne znam kako će biti raspoložena i ne znam da li ću imati snage da se izborim sa svom negativnošću koja se tako slobodno skotrlja s njenog jezika.

Mnogo godina sam provela u agoniji tugujući zbog svoje majke i emocionalnog zapostavljanja kome sam bila izložena. Jednog dana sam odlučila da ne želim više tako da živim. Neću više dopuštati da njene tamne vode uvuku i mene.

Shvatila sam da je ne mogu kontrolisati i da  je ne mogu promijeniti. Sve na šta mogu uticati jeste moja sreća. Pa je zato držim na daljini.

Iako moja majka nije uzor majke kakva ja želim biti svojoj djeci, postavlja primjer onoga što ne želim da budem. Želim biti sigurna da moja djeca znaju koliko ih volim i koliko sam zahvalna što ih imam. I nije samo da im to govorim – i pokazujem im.

Beskrajnim zagrljajima bez ikakvog povoda im pokazujem da želim da ih mazim.

Pokazujem im poljupcima za laku noć, pusama u obraz i ruku, upijanjem svake kapi te dječije nevinosti.

Pokazujem im govoreći im da mi nedostaju kada sam na poslu i podsticanjem ih da podjele svoja osjećanja sa mnom. Ljubav je velika i kompleksna i zaslužuje da se o njoj govori.

Zato, dok tugujem za majkom koju nikad nisam imala, dajem sve od sebe da moja djeca imaju majku koja im je potrebna. Moja djeca će znati koliko ih volim jer će to i osjetiti. Znaće koliko su vrijedna i nikada neće imati ni najmanju sumnju u to koliko sam srećna i ponosna što sam njihova majka.