Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Kako umiru velike ljubavi?

Možda će jednom rub školjke tvog uha

poljubiti moji stihovi od kašmira i trnja,

moja duša od magnolija, inja, Moskve

i segmenata straha od zmija i rata.

Redakcija

pucinasnova.wordpress.com

Foto: pexels.com

Možda će jednom tvoje trepavice

postati za nijansu tamnije

kad na njih sleti gavran iz mojih zjenica

i tad,

tad ćeš konačno znati:

Čekam te još otkako je taj gavran pocrnio.

Sve moje ljubavi su umrle usamljeno,

kao oronula, tužna, napuštena pseta

u čijim je ustima meso imalo okus pepela,

na ulicama koje zaudaraju

na aljkavost komunalnih radnika

koji su zaboravili na odvoz smeća.

Sve moje ljubavi su umrle tiho,

kao okret ključa,

kad stari urar zatvori radnju

u kojoj nema više kome popravljati satove

i na izlog zalijepi natpis: “PRODAJE SE”.

Sve moje ljubavi,

sve

moje

ljubavi,

umrle su od gladi,

jer niko nije,

niko nije znao šta da se radi

sa srcem koje ne možeš ni voljeti ni slomiti

i k vragu,

sve su umrle spokojno

i nijedna me nije progonila u snu

kao zli duhovi kojima je dosadno.

Tako umiru male ljubavi.

Samo se ugase

i kad sklope oči, malo zaplačeš,

pa se navikneš

i onda zaboraviš na vjernog prijatelja

kojeg si jednom ostavio pored puta

kada si shvatio da je pas ipak previše za tvoju obitelj.

Zaboraviš na onog čovjeka sa šeširom

što barem tri puta godišnje popravlja džepni sat,

naslijeđen od djeda partizana,

koji sada mora tražiti novog popravljača satova.

Zaboraviš na glad.

Zaboraviš i na spokoj

i misliš da je to sreća.

A velike?

Kako umiru velike ljubavi?

Meni još niko nije objasnio

anatomiju smrti velike ljubavi

satkane od čekanja i bjeline tvojih ruku.

Meni još niko nije dao priručnik za samoću

ni udžbenik o tome kako se prežive

prazni dani bez tebe.

Meni niko nije rekao,

ja sam sama kroz tvoje odsustvo učila

da ti neki ljudi mogu biti bliski kao kičma

i kada ih nema

i da nedostajanje može postati podmukla navika,

kao nikotin koji konzumiraš svaki dan

potpuno svjestan da te uništava iznutra.

Ja sam sama naučila

da živim s tim da te nemam,

a da te imam više nego ikada ikoga

u zjenicama

u kostima,

pod noktima

i u srcu, ispod posmrtnih ostataka sjećanja

na sve one moje mrtve ljubavi

koje su umrle ne mogavši tebe ni suzama

iz mojih očiju isprati.

A možda velike ljubavi i ne znaju za umiranje.

Možda će ipak jednom moji stihovi

ipak uspjeti da se usidre

u razmake među tvojim prstima.

Možda će jednom tvoje oči postati jadranske,

kad u njih stane sva moja poezija

od brodova, galebova i morskih talasa.

I tad,

tad ćeš konačno znati:

Čekam te još otkako je to more postalo plavo.

Preuzeto sa: pucinasnova.wordpress.com

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije