Vaš partner je u pravu, ne slušate ga. A evo i zašto.

„Ne slušaš me!“

„Pusti me da završim!“

„Nisam to rekla!“

Nakon „volim te“, to su najčešće riječi koje se čuju u bliskim odnosima. Tokom mog dvogodišnjeg istraživanja za knjigu o slušanju, naučila sam nešto nevjerovatno ironično o komunikaciji: što smo bliži sa nekim to ih manje pažljivo slušamo. To se naziva komunikaciona pristrasnost bliskosti i vremenom pravi ozbiljne probleme u odnosima ljudi, pa čak umije i da ih prekine.

Kada nekoga upoznate dovoljno da se osjećate blisko postoji podsvjesna tendencija da ih isključite jer mislite da već znate šta će reći. To je kao kada ste putovali određenom rutom nekoliko puta pa više ni ne primjećujete znakove i pejzaž.

Ali ljudi se uvijek mijenjaju. Zbir dnevnih interakcija i aktivnosti nas uporno mijenja, pa niko od nas nije isti kao što je bio prošlog mjeseca, nedjelje ili čak i dana.

Komunikaciona pristrasnost bliskosti nastupa kada romantični partneri pomisle da se više međusobno ne poznaju ili kada roditelji otkriju da njihova djeca rade stvari koje oni nisu mogli ni da zamisle.

Može se dogoditi i kad dvoje ljudi provode sve svoje vrijeme zajedno i imaju mnogo istih iskustava.

Kalina Goldzvudi, 33, mi je rekla da je bila potpuno šokirana kada je njena jednojajčana bliznakinja Kejli odlučila da preseli u Njujork prije 10 godina i okuša se u muzici. Kalina, treuntno vlasnica kompanije koja proizvodi koktele u Tenesiju, rekla je da su ona i njena sestra prethodno bile nerazdvojne. Većinu života su spavale u istoj sobi, pohađale istu školu, išle na iste zabave, takmičile se u istim sportovima i svirale u istoj grupi.

„Kada se moja sestra uselila, bile smo prinuđene da uvidimo koliko smo imale nekih ustaljenih ideja o tome ko je ona druga. Nismo se zaista i slušale, što nam je dodatno otežavalo međusobno upoznavanje.“

Istraživači društvenih nauka uporno dokazuju komunikacionu pristrasnost bliskosti putem eksperimenata u kojima subjekte prvo spoje sa prijateljima ili supružnicima a potom sa strancima. U svakom scenariju, istraživači su tražili da subjekti protumače šta njihovi partneri govore. Iako su subjekti predvidjeli da će međusobno razumijevanje biti bolje sa ljudima sa kojim imaju bliske odnose, zapravo se često pokazalo na jednakom nivou ili čak i gore nego sa strancima.

„Ispravno razumijevanje druge osobe često zahtjeva dodatno promišljanje, da stanete i razmislite, „Čekaj sekund, da li je ta osoba stvarno to mislila?“ i da to provjerite“, kaže Nikolas Eplej, profesor bihejvioralne nauke na Univerzitetu u Čikagu koji proučava komunikacionu pristrasnost bliskosti. „S ljudima s kojima smo bliski to prosto ne radimo toliko jer pretpostavljamo da znamo šta govore i da oni znaju šta mi govorimo.“

Odličan primjer je bila situacija u kojoj je on ženi dao ono za šta je mislio da je savršen poklon: turu iza kulisa Akvarijuma u Čikagu tokom koje će hraniti delfine, beluga kitove i pingvine. Mislio je da će se ona oduševiti jer je prethodno izrazila želju da pliva sa delfinima. Ali nije joj se svidjelo. Nimalo. Bila je iznervirana jer je u datom momentu bila trudna i patila je od jutarnje mučnine. Sama pomisao na to da dira mrtvu ribu ju je navodila na povraćanje.

„Nisam stao i razmislio „Da li je ovo pravi poklon u odnosu na to gdje se ona nalazi u svom životu?“ Nisam je slušao dovoljno pažljivo da znam gdje se tada nalazi. Svi razvijamo stereotipe ljudi koje dobro poznajemo, a ti stereotipi nas navode na greške.“ Od tada pita suprugu kakav poklon želi.

Komunikaciona pristrasnost bliskosti ne samo da sprječava nas da slušamo one koje volimo, već ni njima ne dozvoljava da zapravo slušaju nas. To može objasniti zašto ljudi u bliskim odnosima mogu ponekad skrivati nešto jedni od drugih.

Dubinsko ispitivanje 38 studenata koje je potvrđeno na većem internetskom ispitivanju sprovedenom na 2000 Amerikanaca, harvardski sociolog Mario Luis Smol je otkrio da tek nešto više od polovine vremena ljudi dijele svoje najveće brige sa ljudima sa kojima su slabije povezani, čak i onima sa kojima se slučajno sretnu, rađe nego sa onima za koje su prethodno naveli da su bliski, kao što su supružnici, članovi porodice ili bliski prijatelji. U nekim slučajevima, subjekti su aktivno izbjegavali da nešto podijele sa  svojim najužim krugom jer se plaše osude, drame i nedostatka osjećajnosti.

Vjerovatno ste se i sami susreli sa ovim fenomenom kada je neko vam blizak rekao nešto što niste znali dok ste razgovarali sa nekim drugim.

Do otkrića je najvjerovatnije došlo jer je ta druga osoba slušala drugačije nego što ste vi. Možda su oni iskazali više interesa, možda su postavljali prava pitanja, manje su osuđivali i manje prekidali sagovornika. Ponavljamo, ne radi se o tome da ljudi koji imaju bliske odnose namjerno zanemaruju sagovornika, već je prosto ljudska priroda da zanemarimo stvari koje mislimo da znamo.

Pa šta možemo uraditi u vezi sa tim? Britanski antropolog i evolucionarni psiholog Robin Danbar je rekao da je primarni način održavanje bliskih odnosa svakodnevnim razgovorom. To znači da ćete dragu osobu pitati kako je i zapravo i saslušati odgovor.

Prečesto supružnici kao i roditelji sa djecom razgovor svedu na dogovor o ručku ili večeri, o tome čiji je red da opere veš ili kada treba da izađu iz kuće kako ne bi zakasnili na trening. Prijatelji izlistaju svoja najnovija postignuća ili aktivnosti. Ono što se često izostavi jeste ono o čemu ljudi zapravo najviše i razmišljaju – stvari koje ih raduju, brinu, njihovi strahovi i nade. Ponekad ne zalaze u duboke razgovore jer pretpostavljaju da već znaju šta se dešava u životima njihove porodice i prijatelja, a ponekad se i plaše toga što bi mogli otkriti.

Ali šta je ljubav ako ne spremnost da saslušate i budete dio razvoja druge osobe? Nedostatak slušanja je prvi faktor usamljenosti.

U istraživanju koje je sprovedeno 2018.godine na 20 000 Amerikanaca, gotovo polovina njih je rekla da nemaju značajne društvene interakcije uživo, kao što su svakodnevni duži razgovori sa prijateljima. Gotovo jednak dio njih je rekao da se često osjećaj izolovano i izostavljeno čak i u društvu drugih.

Naravno, tehnologija ne pomaže. Uređaji su neprestana distrakcija, a ljudi su često otužno netačni u tumačenju stanja osjećanja drugih putem poruka i emotikona. Šta bi uopšte onaj emot koji se plati trebalo da znači?

„Tehnologija pojačava komunikacionu pristrasnost bliskosti jer nudi manje informacija sa kojima radite“, kaže dr Eplej u vezi sa kratkoćom poruka i nedostatkom signala kao što su ton glasa i govor tijela.

Ispostavlja se da je najbolji način na koji zaista možemo razumjeti one nama najbliže jeste da provodimo vrijeme sa njima, odložimo telefone i zaista i saslušamo šta nam to imaju za reći.