
U zemlji Kurda
Reljef ispresijecan planinama i rijekama.
Zemlja idealna za trekking , pomislim.
Reljef ispresijecan planinama i rijekama.
Zemlja idealna za trekking , pomislim.
Na ruti nam je planina Gara s čijeg se vrha od 2150 mnv, pruža fantastičan pogled na Kurdistan. U ovom pogledu uživao je kažu i Saddam Hussein koji je na vrhu planine napravio ljetnu palaču s vidikovcem.
Sad se s njenog krova vijori kurdistanska zastava a vojnici nam šaljivo dobacuju da Saddama nema da nas dočeka. Obilazimo ruševne prostorije išarane grafitima i porukama podrške Peshmergama (Borci za oslobođenje Kurdistana).
Toliko patnje, a opet i toliko netaknute prirode na jednom mjestu. Najveće rijeke, Veliki Zab i Mali Zab vodilje su nam puta. Veliki Zab izvire u jugoistočnoj Turskoj a ulijeva se u Tigris, no, do tamo nam kažu ipak nije sigurno.
Kurdistan je planinski kraj neodređenih granica između gorja Ararata, Taurusa i Zagrosa u jugoistočnoj Turskoj, sjeveroistočnom Iraku, sjeverozapadnom Iranu i sjeveroistočnoj Siriji. Obišli smo irački dio te , ne države, već autonomne regije.
Zašto Kurdistan?! Internacionalni Erbil Maraton bio je tek izlika! Plan je skovan par mjeseci ranije, avionske karte kupljene istu večer kada smo vidjeli da se maraton održava osmu godinu za redom i da su u listopadu ugodnih 23 C. „All in our favor!“
Plan je ići preko Istanbula pravac Irak, tj. Erbil, glavni grad iračkog Kurdistana, četvrti po veličini u Iraku, iza Bagdada, Basre i Mosula. (Garant ne zvuče nekima baš turistički jel’? ). Ne razmišljamo o putu, držeći se one „neka, ima još fore“, al’ vijesti na tv-u nekih desetak dana prije polaska natjeraju nas da za svaki slučaj tražimo dodatne info vezane za vizu.
Dobivamo ju ulaskom u zemlju, dakle nije problem, pa ne spremamo ni torbe ni papirologiju al’ et’ smišljamo plan b ako nam Turci stave šape na putovnice kao na Kurde u sirijskom dijelu Kurdistana.
Pišemo ekipi koja organizira maraton da nam pošalju garantno pismo koje nam jamči dolazak na maraton i boravak u zemlji. Srećom, ništa nam od toga poslije nije trebalo. Ne plaše nas vijesti o invaziji Turske, prosvjedima u Iraku ni blizini Mosula.
Plan smo napravili i ostvarili – obići sve tri iračke provincije te autonomne regije , Erbil, Dohuk i As-Sulemaniju pa nazad u Erbil čime smo u pet dana u iznajmljenom bijelom Nissan Sunny-u ( 90% automobila je bijeli Nissan Sunny), okružili irački dio Kurdistana i upoznali zemlju Kurda.
Prvi susret s glavnim gradom nakon izlaska s aerodroma u 2 ujutro su široke osvjetljene ulice s palminim drvoredom i ugodni taksist koji nas je strpljivo čekao dva sata ispred aerodroma.
Hotel moderan, s ogromnim mramornim predvorjem i dva vojnika na ulazu koji nas pozdravljaju osmijehom i kalašnjikovom u ruci. Ujutro sunčan dan, ugodnih 30 stupnjeva i fantastičan pogled na Jalil Khayat džamiju, sličnu Plavoj džamiji u Istanbulu.
Jednako je velika i impresivna, napravljena tako da se vidi iz svakog dijela grada. Iako nema nikoga ulazimo u predvorje gdje srećemo čuvara koji nam otključava masivna vrata i pokazuje unutrašnjost zdanja obloženog ciglom s velikim kristalnim lusterima, lampama u bojama i sitnim plavo bijelim mozaicima.
Iako je 10 sati, za Kurdistance je još rano , trgovine se tek otvaraju , na ulici su rijetki prolaznici. Preuzimamo Nissan Sunny, palimo gugl i ubacujemo se među široke trake nepreglednih bijelih automobila unutar betonske džungle prstenastog grada i jednog od najstarije naseljenih gradova na svijetu.
Odlučili smo Erbil ili kako ga tamo zovu Hawler,ostaviti za kraj. Nema tu alternativnih cesta ni mnogo skretanja, na svakom trećem kilometru su vojni punktovi tako da u slučaju da nismo sigurni kuda dalje, pitamo.
Vojni punktovi su svugdje! Ipak smo nekih 80 km vožnje od ozloglašenog Mosula, jednog od sjedišta Al Kaide. Na nekima nas puštaju bez pregledanja, dok nas negdje zaustave i znatiželjno prelistaju putovnice uz pozdrav Luki Modriću. (Luka, i Kurdistan te voli!)
Iako naoružani do zuba, srdačni su, ne postavljaju puno pitanja, (osim onog „ Zašto Kurdistan?! “), engleski im je loš, premda po pogledu možemo zaključiti da ne sreću turiste baš svaki dan. Prometni znakovi su vidljivi i svugdje uz cestu, uz arapski , natpis je i na engleskom pa nemamo brige.