DogađajiLjudiMjestanajnovijeNaslovna vijestPojave

U zemlji Kurda

Reljef ispresijecan planinama i  rijekama.

Zemlja idealna za trekking , pomislim.

Piše: Nada Bekavac Redakcija

Na sjeveru Kurdistana nedavno su izgrađena dva autoputa. (Imaju više km autoputa nego BiH! :D) U planu je završavanje ovog  novog  između Dukana i Sulejmanije, gdje uz cestu vidimo radnike i bagere, ali promet se odvija bez zastoja.

Iako trake nisu obilježene, vozi se brzo, pretiče non stop, maše rukom umjesto žmigavca i na prvu mi se  čini da bih stukla Sunny-a na prvom kilometru , no, nakon par sati skužim da paze na prometna pravila više nego u Mostaru , pa se mudro držim suvozačkog mjesta.

Sulemanya ili Slemani  nakon cjelodnevne vožnje impresivnim  krajolikom nudi nam gradsku vrevu, kolorističnu tržnicu prepunu slatkiša i čajane duž svake ulice. Ujutro obilazimo grad, gradska tržnica nudi sve egzotične vrste voća, čajeve , nezaobilazne bliskoistične začine i mnogo živih životinja, od papiga i gmizavaca do kunića i peradi.

Slemani je grad kulture i studenata, turistički posjećen, što vidimo po brojnim restoranima, štandovima s knjigama, natpisima na engleskom i naglasku na „čisti grad“ koji stoje na brojnim bilbordima i kantama za otpad.

Na ulazu u grad stoji kilometar dug zid s političkim muralima, podršci Peshmergama, vječitom kurdskom pitanju i povijesnim ličnostima među kojima se ističu „velike žene“, politički i kulturno aktivne u 19. stoljeću.

Adela Khanum, koju su Britanci  zvali Princeza Hrabrost , posredovala je između Britanaca i Kurda, presjedala najvećim kurdskim plemenom i Asenath Barzani, prva žena rabin u židovskoj povijesti, stoje uz bok muralima mladih žena obučenih u vojnu uniformu koje i danas stoje na granici s Turskom i s muškim suborcima uspješno ratuju protiv ISIL-a.

Nakon šarolikih grafita ,trgovina i kafića gdje uz kavu možemo naručiti i pivo, odlazimo u muzej Amna Suraka , muzej torture. Danas muzej nekadašnje je sjedište Muhabarata, obavještajne agencije Sadama Huseina i zgrada poznata svim iračkim Kurdima.

Dok ga Peshmerge nisu oslobodile početkom devedesetih, zatvor je držao studente, disidente i kurdske nacionaliste, kao i mnoge druge (čitaj obične ljude) , koje su vlasti  pod patronatom Saddama Huseina na sjeveru Iraka odlučile zatvoriti, mučiti, vješati i izgladnjivati jer, eto mogu.

Slikovito prikazana patnja jednog naroda oslikana je na ulazu s dugim hodnikom čiji su zidovi od poda do stropa prekriveni malim izlomljenim stakalcima koja prelamaju svjetlost sićušnih stropnih svjećica.

Na prvu, zadivljena sam igrom svjetla duž hodnika, ali osjećaj  brzo jenjava dok nam  vodič objašnjava da svako stakalce znači jedan izgubljen život, a stropne svjetiljke su zapravo svijetla brojnih sela nestalih za Saddamove vladavine.

Čini mi se da je hodnik predug, sad želim što prije doći do kraja nadajući se da će se sva ta igra svjetla smanjiti i prestati. I staje , na brojci od 180.000 ubijenih Kurda za Saddamove vladavine. Pomiješanih osjećaja, nakon slika torture i kratke lekcije iz povijesti koju nam je na odličnom engleskom ispričao voditelj muzeja, nastavljamo dalje.

Na izlazu iz grada prolazimo pored Havari Shar parka gdje zblanuto gledamo u  prazan ogroman Rimski amfiteatar! Trebalo nam je više od pola sata da ga obiđemo! Napravljen je par godina unazad  za 5000 ljudi u sklopu promocije dana kulture.

Tadašnji ministar kulture želio je namjenski napraviti gledalište za cijeli grad, a ne možeš impresivnije od imitacije Rimskog amfiteatra! Prateći rijeku Zab idemo prema  jezeru Dukan , najvećem jezeru u Iraku, pričamo s par kupača koji uz kupanje love ribu i pripremaju roštilj.

Odbijamo poziv za ručak i uz rutu pratimo i lokalne vijesti (čitaj moramo na utakmicu , jer se taj dan igra Iračka premier liga) , igraju domaćini Erbil protiv također kurdistanske ekipe Zakho. Upadamo na pun stadion, atmosfera bolja nego na većini utakmica u HR/BIH.

Zaključim da sam uz jednu djevojčicu koja je došla s ocem,jedina žena u masi navijača oba kluba koji stoje jedni s drugima i prijateljski razgovaraju. Uz odličan zalazak sunca , euforičnu atmosferu ,prijateljski nastrojene navijače koji se dolaze slikati i uče me himnu, meni je hajlajt tekme bio čiča s čajem i tulumbama.

Dok se kod nas cijelo poluvrijeme  grabiš za kokice i dvojni c ,ovdje lik nudi topli čaj i hoda po tribinama  s ogromnom tepsijom hrskavih toplih tulumbi  od kojih mi i dan danas rastu zazubice!

Idući dan vrijeme za pokret prema svetištu u Lalishu, pa se, vjerujući google mapsu približavamo Mosulu, želeći od dvije ponuđene rute izabrati kraću, no na zadnjem vojnom punktu zaustavili su nas, tražili dokumente i zamolili da izađemo iz auta.

Engleski natucaju al’ skontali smo  da trebamo sačekati „nadležnog“ i predati putovnice na pregled. Ukratko, Mosul- big NO! Bilo je upitnih pogleda tipa što tu radimo, zašto smo došli u Irak kad nije 100%  siguran  i zašto ne idemo u neke „ljepše zemlje“.

Nakon toga ,slijedi drugo najčešće pitanje , imamo li fejsbuk , koristim li whatsApp  u slučaju da nam zatreba pomoć, možemo se obratiti jedinom od njih koji govori engleski! (Treći dan, uz info o ruti dobila sam i  ponudu za brak. ) 😀

Vraćamo se na cestu i idemo dalje prateći rijeku , prema jazidskom  svetištu Lalish. Jazidi su manjinska vjerska skupina koja stoljećima naseljava planine sjeverozapadnog Iraka, a hram u Lalishu najbitnije je svetište na koje hodočaste.

Napravili su ga stari Sumerani. Na ulazu u selo zabrana je nošenja obuće , srećemo par bosih turista izuvamo se i hodamo bosi. U malom mjestu  izgleda navikli su na turiste, ne obraćaju pažnju na nas. Ulaz u hram je mističan, upozoravaju nas da pri ulasku preskočimo prag, svet je.

Hram je pun hodočasnika koji se mole i nakon molitve  vežu svilene šarene rupce u čvor. Tražim od starije hodočasnice da mi pokaže kako pravilno svezati čvor i iako ne razumije engleski , uzima moje ruke i jednostavnim pokretima veže svilenu vrpcu oko kamenog stupa u središtu hrama i ljubi me u čelo te zove unuke da nas uslikaju.

Drago im je što poštujemo njihovu tradiciju. Jazidska vjera razlikuje se od iračke, uglavnom sunitske populacije. Iako govore kurdski i etnički se smatraju Kurdima, jazidizam je drevna religija iz doba stare Perzije u kojoj se miješaju drevna perzijska religija sa zoroastrizmom.

Zbog svojih uvjerenja kroz povijest im nisu bili naklonjeni, smatrani su hereticima, a prodiranjem islamske države povlače se dalje u planine trudeći se sačuvati religiju. Dodatni uteg Kurdima očito je i njihova vjerska raznolikost. Pored dominantnih muslimana sunita i šijita, ima i kršćana, dok jazidi  prakticiraju zoroastrizam , čiji je utemeljitelj vjerski reformator Zaratustra.

Poslije Lalisha posjetili smo i crkvu Sv.Josipa u Amadiji-gradu iz kojeg po Bibliji dolaze Sveta tri kralja. U Erbilu smo posjetili katoličku četvrt Ankawa i u suvenirnici uz crkvu pronašli i suvenire iz Međugorja. Iako većinom muslimani, religija kod Kurda nema ulogu  jačanja identiteta.

Oni se prije svega osjećaju- Kurdima! Izlazeći iz sela signal je slab na nekim mjestima pa pažljivo pratimo cestu i usput uštopamo tri vojnika koji upadaju u auto i rukama nam pokazuju smjer kuda trebamo ići. Nakon par izmijenjenih riječi koje svi razumijemo ( football, Luka Modrić, Real Madrid ), ostavljamo ih ispred  vojnog kampa ograđenog žicom na kojem je pisalo „Kurdski Tigrovi“.

Ne znamo jel’ ovo bio susret s Peshmergama „in person“ , nismo se uspjeli sporazumjeti, al’ vozeći se s nama bili su super raspoloženi i nasmijani iako pod punom ratnom spremom, usred ničega, na prvu izgledaju  zastrašujuće!

Ponovno vidimo rijeku , izlazimo smjerom kojim su nas uputili  i idemo prema pećini Šanidar na 745 m nadmorske visine, u kojoj su otkriveni ostaci iz vremena neandertalaca. Raj za arheologe!

Na parkingu srećemo turiste, koji su pretpostavljamo došli na maraton. (izgledali su spremnije od nas! ) Vrijeme za povratak u Erbil nakon kružne turneje – sutra nas čeka trčanje na +30 stupnjeva  i maratonci iz cijelog svijeta.

U razgovoru s nekima uglavnom pozitivan feedback i  hvalospjevi o hrani, srdačnosti i osjećaju apsolutne sigurnosti. Da nema vojnika s full opremom  po gradu i vojnih punktova na izlazima iz grada, ne bi pomislili da smo na par sati od ratne zone Bagdada.

Sam maraton dobro je organiziran budući da je trkača bilo skoro 8.000 , a trčali su svi! Obitelji s djecom, djeca s posebnim  potrebama, vojnici, turisti, mlađe i starije generacije Kurdistanaca. Od mladih s najnovijim gadgetima do 80 godišnjeg trkača u tradicionalnoj kurdskoj odjeći s turbanom na glavi na užarenom asfaltu!

Uz osvojenu medalju i prejedanje svim vrstama baklave zasluženo uživamo u Erbilu i ostavljamo zadnja dva dana za grad i okolicu. A grad je impresivan! Smatra se da je  najstarije naseljen grad na svijetu gdje se prožimaju kulture Sumerana , Asiraca, Babilonaca, te kasnije Perzijanaca, Grka i Otomana.

Odiše poviješću što se vidi s njegova vrha Citdele-starog dijela grada koji je sačuvan u izvornom obliku  oko kojega se grad počeo širiti u prstenastom obliku i danas je povijesni primjer razmeđa kultura , drevnih civilizacija i arhitekture.

Iako je prva slika žene u islamskim zemljama tradicionalna pokrivena  žena koja se ne izlaže u javnosti,u Erbilu definitivno nemamo taj dojam. Fotografirajući po ulici ili cjenkajući se na tržnicama duž svake ulice uvijek sam se osjećala sigurno.

I dok smo čekali  na zadnjem punktu da nas vojnici puste dalje ili na ulici u čajanama, koje su rezervirane prvenstveno za muškarce. Nema prijekornih pogleda, zaustavljanja, dobacivanja.

Žene su većinom moderno obučene a nekima marama lagano prebačena preko kose više je modni detalj. Voze automobile, uglavnom su po šoping centrima i restoranima pa ih rjeđe srećemo na uličnim štandovima među kojim se najviše vrtimo jer je izbor slatkiša ,čajeva i ukusne hrane primamljiv.

Kurdistanci su ljubazni , čak se previše trude ostaviti dojam dobrih domaćina. Primjerice nakon par sati vožnje iz Slemania pravimo pauzu u malom gradiću, tražeći trgovinu , usput svratimo do pekarnice gdje nam ne žele uzeti novac za pecivo , kasnije ni novac za čaj.

Zahvaljuju osmijehom. Obilazeći zemlju bili smo i u dva izbjeglička kampa. Khazir kamp na koji smo naišli slučajno još jednom nam je pokazao surovost koju taj narod prolazi al’ i nezaobilazni osmijeh i sreću što smo izdvojili vremena za njih.

Ne traže ništa, s ponosom ponavljaju svoje ime i žele znati više o zemlji iz koje dolazimo. Nude što imaju a imaju malo ili ništa! Pa ni svoju državu! Kurdi su narod kojemu su jedini prijatelj planine. Narod  Iraka,  Irana, Sirije i Turske.  Jedan od najstarijih naroda na Bliskom istoku i najveći narod na svijetu bez države.

Zemlja čuvana od strane žena ratnica, koje se stojeći ravnopravno s muškim suborcima bore protiv islamske države,sanjajući svoju. Žene s gerilskom postrojbom u planinama sjevernog Iraka koje su otpepale tradiciju, uzele oružje i osnovale žensku gerilsku jedinicu YJA Star.

Žene koje se bore za ravnopravnost društva u cjelini i ginu za slobodu. Prema podacima koje sam pronašla na  internetu procjenjuje se da su oko 30 do 40 posto pripadnika kurdskih oružanih postrojbi i milicija – žene!

Bila ovo kratka lekcija iz povijesti ili poruka o osnaživanju žena kod nas u susret Danu žena,   prosječan putopis ili na vrat na nos napisan dnevnik putovanja ,cilj nam je približiti jedan narod i jednu zemlju.

Možda imamo odgovore iz rukava za sve koji žele otići u zemlju Kurda, a treba im više  info mimo  članaka ratnih sukoba s neta. Možda smo previše subjektivni.

Želja nam je promijeniti mišljenje „prosječnog čitatelja“ kojemu je  Bliski istok sinonim za rat, stradanje naftu i migrante.

Ovo je samo djelić priče o jednom narodu bez svoje države. Potomcima plemena kralja Salomona.

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije