LjudiLjudski odnosinajnovijePorodicaŽivot

“Rekao mi je: što glumiš sveticu, razvedena si i 100% željna one stvari”

NikadVIŠE ime je velike kampanje koju pokreće miss7 u saradnji s Nanom Nadarević.

Cilj je podizanje svijesti o važnosti borbe protiv seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja žena. miss7 se bori rječju, a ovaj tekst je naš doprinos…

Redakcija

miss7.24sata.hr/ Andrea Široki

Foto: miss7.24sata.hr

Crne brojke govore kako je seksualno nasilje zločin koji se najrijeđe prijavljuje, ali žrtve zaslužuju naše suosjećanje, podršku i razumijevanje, pa i za šutnju.

Navodimo 8 razloga zašto žene tako teško progovaraju o doživljenom seksualnom nasilju Razumljivo je da ženama nije lako prijaviti seksualno nasilje.

Žrtve zaslužuju naše razumijevanje zašto im je tako teško o tome progovoriti i naše suosjećanje za ono što su doživjele. Trebaju ohrabrenje da potisnu sram i upotrijebe svoju ljutnju jer oni koji bi se trebali sramiti su zlostavljači.

Umjesto da se čudimo zašto nisu prijavile ili propitujemo zašto su prijavile tek nakon toliko vremena (jedino je zapravo važno pitanje zašto dozvoljavamo da se seksualno nasilje nad ženama i dalje događa?) treba shvatiti zašto je tako teško naglas reći “silovana sam”, uprijeti prstom u zlostavljača i upustiti se u dogotrajan sudski proces uz veliki rizik da pri tom posljedice po žrtvu budu najblaže rečeno neugodne.

Evo osam razloga zašto žrtve seksualnog nasilja, silovanja, napastvovanja ili uznemiravanja najčešće šute.

1. Sram

Sram je jedan od glavnih razloga što žene ne prijavljuju seksualno nasilje i prirodna je reakcija na seksualno zlostavljanje koje samo po sebi žrtvu ponižava i dehumanizira. Žrtva se osjeća napadnuto i oskvrnuto, a istovremeno i ogorčeno što je tako bespomoćna i prepuštena na milost druge osobe.

Upravo osjećaj srama često žrtvu nagna da okrivljuje sebe za ponašanje svog napadača, osjeća se odgovorno za to što se dogodilo, misli da je loša osoba. “Pretpostavljam da sam ja kriva. Prijateljski sam raspoložena prema svima, uvijek se nasmješim i šefu. Sigurno je mislio da flertam s njim” jedan je primjer.

Ili studentica koju je napao njezin profesor: “Stvarno sam uživala na njegovim konsultacijama, od njega se može tako puno naučiti. Naš bi razgovor uvijek potrajao. Vjerojatno sam mu tako slala pogrešnu poruku”.

Sram je osjećaj duboko u nama da smo nevrijedni, da nešto s nama nije u redu i da smo neprihvatiljivi i zbog njega se možemo osjetiti izolovano.

2. Poricanje i minimiziranje problema

Žene često ne žele povjerovati da je ono što su doživjele nasilje i umanjuju posljedice istoga, uvjere same sebe da “nije tako strašno”. “Neke su žene silovane, neke bile seksualno iskorištavane u dječjoj dobi pa šefovi pozivi na večeru, buljenje u grudi i nepristojne ponude nisu big deal” na primjer. Druge pronalaze izgovore za svoje zlostavljače tipa “pomalo mi ga je žao”, “sigurno mu ne štima seks sa ženom” ili “nije si mogao pomoći”.

Pa potisnu cijelu stvar, poguraju je pod tepih jer je tako lakše. Ali emotivna povreda koju dožive može tada pronaći neki drugi put da “izađe”, na primjer kao depresija – gubitak sna, apetita, motivacije…

Takođe, žrtva često misli da je samo ona na meti svog zlostavljača; kad neka druga žena progovori da je doživjela isto, okuraži se i sama istupi.

3. Strah od posljedica

Ovo je ogromna prepreka za prijavljivanje seksualnog nasilja – strah da će izgubiti posao, strah da neće pronaći novi, strah da joj neće povjerovati, strah da će biti proglašena osobom koja stvara probleme, strah da će se naći na crnoj listi, strah da će izgubiti djecu, strah za vlastitu sigurnost i život.

Mnogi slučajevi tako prođu bez glasa, a strah da joj neće vjerovati je među najčešćim motivima za šutnju – mišljenje da žene “izmišljaju te priče da bi privukle pažnju” ili “da se osvete muškarcu koji ih je odbio” su među najčešćim predrasudama vezanim za seksualno nasilje.

Drugi je razlog što se boje osvete, posebno ako je napadač osvjedočeni nasilnik ili pak moćna osoba. Opravdano, pokazuju slučajevi mnogih ubijenih žena u Hrvatskoj.

4. Nisko sampopštovanje

Neke žrtve imaju tako nisko samopoštovanje da ono što im se dogodilo ne smatraju ozbiljnim. Ne poštuju vlastito tijelo i integritet i umanjuju značaj nasilja koje pretrpe. “Muškarci su me u ranim dvadesetima uvijek pokušavali hvatati za zadnjicu. Pa kad je to učinio i moj šef, pomislila sam, “a, šta sad? Nije ništa strašno”.

Ali ova “predaja” imala je dugoročne posljedice. “Kad me šef počeo napastvovati, to je bila prijelomna točka u mom životu. Počela sam piti. Kad bi me pijanu tipovi pipkali, a poslije iskorištavali mislila sam “a što mogu izgubiti.

Nije me bilo briga za sebe samu.” Seksualno nasilje uništava ženino samopoštovanje i sliku o sebi i što duže traje, ta je slika iskrivljenija. Cijena pristajanja na zlostavljanje je vrlo visoka.

5. Osjećaj beznađa i bespomoćnosti

Žrtve koje ne vide izlaz iz zlostavljačkog odnosa brzo razviju osjećaj beznađa i bespomoćnosti, a to ih dodatno odvraća od toga da si pokušaju pomoći – što je dobra podloga za razvijanje depresije.

Osjećaju da nema smisla prijaviti nasilje jer vidjele su kako se tretiralo druge žrtve – nisu im vjerovali, uništile su si reputaciju, na kraju pravda koju toliko trebaju nije bila zadovoljena jer počinitelj nije kažnjen ili je kazna premala.

Osjećaj da se nemaju kome obratiti, da su same – često nema baš nikakvog efekta kad se potuže na šefovo ponašanje višim instancama u firmi.

6. Prije doživljeno seksualno nasilje

Žene koje su bile seksualno zlostavljane u djetinjstvu ili već prije seksualno napadnute u odrasloj dobi mnogo će teže progovoriti o seksualnom uznemiravanju na poslu ili na fakultetu, a istovremeno imaju veće šanse da im se to ponovno dogodi.

Žene koje su već bile zlostavljane drukčije reagiraju od onih kojima se to dogodi prvi put. “Jednostavno se smrznem kad neki muškarac napravi neki seksualni pokret prema meni nadajući se da će ga to zaustaviti i da će odustati.”

Ovakvo “smrzavanje” tipično je za ljude koji su kao djeca bili seksualno zlostavljani. I kao što smo već rekli, žene koje su već prije bile žrtve seksualnog nasilja, mnogo će češće šutjeti kad im se to ponovno dogodi jer već su iskusile da im se ne vejruje i da zločinac nije kažnjen.

7. Nemaju dovoljno informacija

Posljednje statistike govore kako 70 posto žena na poslu trpi seksualno uznemiravanje, a 1 od 4 žene i seksualno napastvovanje. No čak ni visokoobrazovane žene ne znaju uvijek što sve potpada pod seksualno uznemiravanje, ne prepoznaje ga i ne mogu sagledati dalekosežne posljedice njegova neprijavljivanja nasilja te netraženja pomoći za sebe. Emocionalne posljedice mogu biti tjeskoba, gubitak samopouzdanja, PTSP, suicidalno ponašanje.

8. Alkoholiziranost, drogiranost, besvjesno stanje

Ponekad žene ne prijavljuju seksualno nasilje jer su u vrijeme silovanja bile drogirane, nesvjesne ili pijane. Nije neuobičajeno da počinitelji djevojke ili žene drogiraju i zbog toga njihovo sjećanje na događaj nije jasno; druge su možda bile u alkoholiziranom stanju ili bez svijesti.

Samo rijetke će prijaviti, druge će preispitivati svoja sjećanja, nesigurne jesu li dobro zapamtile što se zbilo i razmišljajući kako će im drugi povjerovati kad se ni same ne mogu prisjetiti svih detalja.

Preuzeto sa: miss7.24sata.hr

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije