KulturaLjudinajnovijePojaveRadoznala Lola

Važan tekst o empatiji, o pozitivnom razmišljanju, o tome kako stvarno dočekati bol

Opasnosti modernog spiritualizma: evo zašto je „Samo pozitivne misli“ zapravo toksično.

Prevela: Saša Leper

Justice Bartlett / Elephant Journal

Foto: Unsplash

„Integritet je odabrati hrabrost prije ugodnosti; odabrati ono što je ispravno a ne ono što je zabavno, brzo ili lako; i odabrati da djelujemo u skladu sa svojim vrijednostima umjesto da ih prosto propovijedamo“ – Brene Braun

Stav koji pomoviše samo pozitivne misli je opasan.

Ono što ne gledamo, ne osjećamo – u sebi ili u svijetu – ni ne rješavamo.

Rijetko ko zapravo voli dramu – ili bar to tvrdimo – ali ipak, drama je dio ljudskog postojanja.

Kada tuđe emocionalne reakcije dočekamo sopstvenom konfuzijom i bolom, oni se samo povećaju. Saosjećanje je kada konfuziju i bol dočekamo racionalnim mislima i vještinama. To nije fokusiranje na prostirci za jogu, punjenje kuće kristalima i paljenje žalfije dok svijet zapravo gori.

To se radi o spiritualnoj obilaznici i to je opasno. Ideja da se možemo prosto fokusirati na pozitivne stvari i izazvati promjenu je kao da pokušavate očistiti kupatilo zavezanih očiju dok se istovremeno ubjeđujete da svakako nije ni prljavo.

Suviše modernih, „nju ejdž“ načela se zalaže za ideju da se poveća ono na šta se fokusiramo, i mada je to tačno do neke mjere, ono što ignorišemo se ne smanji.

Nedavno sam vidjela poster koji je faktički poručivao da je „2020. godina pozitivnih misli“. Nemojte dijeliti vijesti o političkim nemirima, nemojte dijeliti vijesti o prirodnim katastrofama – samo nabijte ružičaste naočale sa šljokicama na nos i zakopajte glavu u pijesak pun pozitivnosti.

Ako ćemo zaista da praktikujemo saosjećanje, takođe moramo biti svjesni i bola, straha i nestabilnosti koji postoje na svijetu, a ne koristiti svoju spiritualnost da zaobiđemo ljudsku odgovornost životu, jedni drugima i planeti.

Jedna od stvari koje mi naročito slamaju srce jeste infiltracija seksualnih predatora u toliko duhovnih organizacija. Jedna od stvari koja me čini izuzetno bijesnom jeste način na koji se to jednostavno zataškava, a bol i priče žrtava prosto nestaju.

Jedan od takvih slučajeva su i navodi seksualnog zlostavljanja koje je činio budistički učitelj Sakyong Mipham. On se povukao sa dužnosti nakon što je šest njegovih bivših asistenata napisalo otvoreno pismo u kome su detaljno opisali 20 godina seksualnog i psihološkog zlostavljanja.

Nakon što je odjeknula vijest da će Mipham ponovo biti postavljen na dužnost u Shambhali – budističkom centru za podučavanje – slavna učiteljica i autorka Pema Chödrön je objavila da će se ona povući sa pozicije starijeg predavača.

Pema je izrazila nezadovoljstvo koje osjeća pri nastavljanju dalje kao da se ništa nije desilo:

„Čini se neprijatno, nevješto i nemudro da Sakyong samo nastavi kao da se ništa nije desilo bez da iskaže saosjećanje prema svima onima koji su propatili i bez da dubinski poradi na sebi.“

Pena nije voljna da zaobiđe zanemarenu bol i zbunjenost. To je integritet, a integritet – a ne udobnost – je sama srž saosjećanja. Saosjećanje nije zgodno, nije nastavljanje bez ikakvih promjena.

Foto: Wikipedia

Kada smo povrijeđeni, zbunjeni, isfrustrirani, to nam pomaže da vidimo osobe kao što je Pema koji su odabrali integritet a ne udobnost i koji se zalažu za ono što je ispravno. Upravo u toj korjenitoj praksi ljudskog saosjećanja pronalazimo svoj put.

Kada kažemo „bez negativnosti“ odsijecamo se od ključnih aspekata svoje ljudskosti.

Ja se profesionalno bavim zacjeljivanjem trauma drugih. Ne dolaze mi da se pretvaraju da njihov bol ne postoji; dolaze mi da se suoče sa njim sa saosjećanjem i vještinom. Ja moram ostati otvorena za njega, ali mu istovremeno ne dopustiti da utiče na mene.

Upoznala sam ljude kojima su – u sred nekog gubitka – dobronamjerni spiritualci (pa čak i isjelitelji!) rekli da njihov bol nije spiritualan. Da se potiskuju u mračnu energiju i da bi se trebali fokusirati na pozitivno i biti zahvalni.

Iako nema ničeg lošeg u njegovanju svjesno pozitivnog stava, moramo biti pažljivi da naš optimizam ne postane slijepa zaobilaznica. To radimo tako što se neprestano ohrabrujemo da ostanemo otvoreni za sve teškoće, za ljudsko, za uzvišeno, a to znači i da svjesno prigrlimo bol, ljutnju i tugu, kao i radost.

Moderni spiritualizam nas često navede na to da mislimo da jednostavnim fokusiranjem na pozitivno nekako možemo zacijeliti svoje rane i rane svijeta. To je nezrelo i neefektivno. Moramo se suočiti sa svojom nelagodom kako bismo rasli, zacijelili i promijenili se.

Foto: Unsplash

Kao hipnoterapeutkinja, naučila sam da je priroda transa dvostruka. Kada doživimo traumu, u svojoj psihi je podijelimo. Ili naglasimo (pozitivni trans) ili minimalizujemo i učinimo da nestanu (negativni trans) informacije, osjećanja pa čak i uspomene koje se ne uklapaju u našu priču o nama samima.

Dijelovi za koje smatramo da su manje vrijedni ili manje prihvatljivi se potisnu u našoj psihi gdje postanu – kako je to nazvao Karl Jung – sjenka. Obično ovi dijelovi pokreću dramu, upuštaju se u rituale, kompulsivno traganje za ugodnošću, i upetljavaju nas u dinamiku međusobne zavinosti. Upravo tim dijelovima je potrebno naše saosjećanje.

U Buddhadharmi, sprijateljavanje sa ovim dijelovima sopstvene ličnosti je poznato ko maitri. To je praksa u kojoj se upoznajemo sa nelagodnim sramom i krivicom – dijelovi sebe koje ne volimo – i dočekujemo ih sa saosjećanjem.

Život je predivan; život je bolan. Ako zatvorimo svoja srca za sve teškoće i ono ljudsko, neće se zapravo otvoriti ni za sveto, takođe. Moramo ostati prizemljeni u ovom svijetu i prestati da bježimo u neki drugi. Bijeg je ono što je naše istraumirano unutrašnje dijete radilo godinama. Cjelost nećemo pronaći u nekom drugom obliku odvajanja.

Moramo biti prisutni ovdje na zemlji, jedni sa drugima i sa svojim bolom. Biti tu sa političkim nemirima, sa svijetom koji gori. Biti onaj balzam bez prisutnosti koji nam je svima tako očajnički potreban.

Foto: Unsplash

Ako sada odemo, ako se odvojimo od ovog svijeta, od svoje sirove ljudskosti, od naših nježnih kucajućih srca zarad sjajnih svijetova i spiritualnih filozofija koje nam pružaju izgovor da ne osjećamo svoju tugu i da se nosimo sa posljedicama svojih djela i dopuštaju nam da nastavimo dalje kao da se ništa nije dogodilo, niko od nas neće uspjeti.

Imamo odgovornost ka životu, ka jedni drugima, i ovom predivnom svijetu slomljenog srca. Molim vas, ostanite tu. U redu je ako vas boli i plašite se i ne znate šta da radite. Ne znam ni ja.

Naučićemo zajedno. Zajedno ćemo koračati kroz teškoće, kroz ljudsko i kroz sveto.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije