Hrabra Lolanajnovije

Evo zašto nikada neću tjerati svoju djecu da zagrle ikoga

Scena je poznata – našla sam se tu bar hiljadu puta, prvo kao dijete a sada i kao roditelj.

Prevela: Saša Leper

Diana Spalding /Motherly

Foto: Pexels

Privodimo kraju sjajnu večeru i druženje sa prijateljima ili porodicom. Obrazi su nam svima malo rumeni od smijeha i vina, stomaci su nam puni a srca ispunjena i radosna. A onda se neko nagne ka jednom od moje djece i kaže: „Hajde, zagrli me pa da idem!“

Moj sin se lagano odmakne unazad i stidljivo ali odlučno promrmlja: „Ne želim.“

I onda su odjednom svi pogledi uprti u mene. Rođak koji žudi za trenutkom nježnosti sa ovom malom osobom koju toliko voli me pogleda i čeka da kažem: „Hajde dušo, zagrli je!“. A moja mala osoba pozornim očima gleda i mene očekujući vođstvo i zaštitu.

Toddle Wearing Gray Button Collared Shirt With Curly Hair

Iste sekunde biram stranu, istu stranu svaki put. „U redu je, bebo. Ne moraš je zagrliti.“

I postane pomalo neugodno. A to je sasvim u redu.

Ovaj jednostavni čin se može posmatrati kao nepristojna neugodnost rođakinji koja samo želi malo nježnosti, ali je zapravo jedno od čvrstih stanovišta mog odgoja djece – nešto na šta sam ponosna i što podstičem svakog roditelja da razmotri.

Ja sam prevashodno odgovorna za svoju djecu. Moj posao je da im pomognem da se zauzmu za sebe i da ja to uradim za njih kada oni ne mogu.

Meni vjeruju više nego bilo kome drugom na svijetu. Neću iznevjeriti to povjerenje time što ću insistirati na tome da urade nešto što im je neugodno.

Zapravo sam izrazito ponosna na njih kada odbiju da zagrle nekoga. Treba imati petlje da se zauzmu za sebe i inače, a naročito kad je riječ o blago pripitoj tetki Seli.

Brown Paper With Handwritten Text

Želim im svojim djelima pokazati da im je dozvoljeno i da želim da kažu šta misle i da se zaštite od stvari koje ih čine nervoznima.

Granice treba da ispituju sa mnom. Odgovaranje i rasprave vježbaju sa mnom. Laganje i kršenje pravila vježbaju sa mnom. A kada sa mnom vježbaju kako da kažu ne moram uraditi sve što je u mojoj moći da ih ohrabrim i podstaknem.

„Ja gospodarim svojim tijelom.“

Moram to reći 243 puta dnevno. Uglavnom jer moj trogodišnjak insistira na tome da sjedi na glavi mog dvogodišnjaka ili zato što moja kćerka insistira na tome da na meni demonstrira da je pekmez sjajna sjenka za oči.

„Ali maaamaaaaa, to je jagoda!“

„Ko gospodari mojim tijelom, dušo?“

„Ugh, TI.“ Uzdahne, frkne i odjuri dalje.

Ali razlog za opštu sveprisutnost ove izjave u mojoj kući je nastojanje da postane duboko utkano znanje da im niko nikada ne može reći šta da rade sa svojim tijelom – ikada.

Little Boy Crying Inside A Box

Uporno slušamo o tome kako je dosljednost važna za djecu, a ni ovo nije izuzetak. Previše je zbnjujuće da ih učimo: „Ne možeš zagrliti drugare u školu ako oni ne žele da ih se grli, ali moraš zagrliti tetku Seli kad ti to kaže.“

Ne znači ne. Tačka.

To znači ne kada kažem: „Ne, ne možeš dirati šporet.“. To znači ne kad ti sestra kaže: „Ne, ne možeš me nastaviti škakiljati.“ To znači ne kad ti prva djevojka kaže: „Ne, zapravo još uvijek nisam spremna.“ I to znači ne kad kažeš rođaku da ne želiš zagrljaj.

To je jasna poruka. Nema tu sive zone.

Muka mi je od same pomisli na to, ali ovo je istina:
Statistike pokazuju da će se jedno od moje djece vjerovatno nekako naći u neugodnoj situaciji u vezi sa svojim tijelom. Ja neću biti sa njima kada se to desi.
Ali jesam sa njima sada i potrudiću se da to bude značajno. I možda će negdje u dubini svoje podsvijesti uspjeti čuti moj glas, pronaći snagu da kažu: „Ja gospodarim svojim tijelom“ i biti u mogućnosti da odu.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije